(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Noć bez kraja, duboki, tamni bezdan, noć kao rana na duši, rana za koju lijeka nema. Bio je 5. novembar 1992. godine, crno nebo se ulivalo u živu vodu, vjetar je donosio nesnosni miris smrti. Na obali gluhe rijeke grupa ljudi, u nevjerici, bulji u bezdušnu vodu. Utrnuli od bola, od neke beskrajne praznine koja im razvaljuje dušu, oni pogledima što se gase sijeku tamu koja otiče, negdje u daljinu. Ta noć, zgusnuta i teška kao olovo, ostaće im zauvijek u srcima, kao nož zaboden bezmilosnom rukom, kao noćna mora, kao uzdah koji ne prestaje.
…………………………………………….
Porodice Amira Brkića, Dževada Zulčića i Izeta Hamzića žive već dugo u Švedskoj. Rade, viđaju se, pokušavajući sklopiti razvaljenu kulu nekadašnjeg života. I svaki put kad se učini da će najzad otvoriti vrata normalnog života, u njihov dan uleti veliki mrak, noć bez kraja, noć 5. novembra 1992. Noć koja se rascvjetava kao rana koja ne da mira ni živima ni mrtvima. I crv bola počne ponovo da kopa staru ranu.
Našao sam u Bijeljini Jasnu i Izeta Hamzića. Stigli su na odmor. Dočekali su me na vratima, kao pravog musafira. Ali, čim sam im rekao zbog čega sam došao, u njihovim pogledima je zgasnula svjetlost.
«Teško nam je da se sjećamo toga», kaže Jasna. Kad god mi to proleti kroz mozak, ja se prestravim, danima poslije toga ne mogu da spavam. Pokušavam da ne mislim na to, ali, ne ide. Čini mi se, nosiću tu strašnu noć u glavi do sudnjega dana. A kako je Amirovoj i Dževadovoj porodici, to ti ne mogu ni opisati. Oni još žive u tom vremenu, u toj noći, kao da je tad sve stalo, kao da se život prosuo, pa se više ne da sakupiti.»
« Smrt je počela da nas prati od prvih dana aprila, kao i mnoge druge Bijeljince», priča Izet. «Sve se dogodilo kao smak svijeta. U naše mirne živote odjednom su upali nekakvi arkanovci, ubijali su mirne ljude na ulicama, u kućama, u avlijama, bez ikakvog razloga, bez ikakve logike, bar za nas. Decenijama smo mislili kako su ljudi dobri, kako nema razlika među njima, a onda se odjednom čitav svijet prevrnuo. Dok se pucalo, mi smo bili zatvoreni, izvirivali smo kroz zavjese, čekajući da sve prođe. Nadali smo se da će to stati, da je to veliki nesporazum, da će se sve vratiti na staro, očajnički smo to željeli. Ali, ništa više nije bilo kao prije.
«Taman je stala pucnjava, a nagrnule su izbjeglice», nastavlja Jasna. Nije bilo dana da nam neko ne dođe. Na kući je bila posmrtnica Izetove majke, pa su mislili da je kuća prazna. Tražili su od nas čak i dokaz da je kuća naša, možeš li to zamisliti? Noću smo čekali, osluškivali, niko nije oblačio pidžame, jer nismo znali hoće li ko doći u sred noći da nas vodi. Kad dođe pet sati, i počne svitati, mi srećni – niko nije došao, još smo živi. Ujutro otrčimo do komšija, ili dođe neko do nas. Svako jutro slušamo kako je nestao ovaj ili onaj, kako su oni odvedeni, kako su nekima upali u kuću… I više nismo mogli to da izdržimo. Odlučili smo da idemo, po svaku cijenu. Ali, bilo je teško izaći. Pokušali smo jednom preko Rače, vratili su nas. Drugi put smo pošli na Pavlovića ćupriju, opet su nas vratili, čim su pročitali naša imena u pasošima.»
Izet je tad radio u Bogatiću, za Građevinsko preduzeće, mogao je dolaziti i odlaziti s propusnicom.
» Mogao sam putovati, ali, već je stizala jesen, poslovođa mi je rekao da izvedem porodicu dok imam tu propusnicu, jer poslije može biti kasno. Sa mnom je radio i Amir Brkić, on se složio, pa smo našli ljude da ih prebace, a mi ćemo ih čekati u Srbiji.»
«Iskupili smo se u kući Dževada Zulčića», sjeća se Jasna. Bili su tu Amirovi otac i majka, zvala se Derviša, žena Melita i djeca, sin Elvis od petnaest godina i mala Alisa, desetogodišnja djevojčica, zatim Dževad, njegova žena Mirsada i dvije djevojčice, Aida i Amila, od četiri i osam godina, i njegova majka. Tu sam bila i ja sa moje dvije curice, Izetom i Melisom, one su imale četiri i sedam godina. Bili su tu i komšija Hasan i njegov radni kolega iz pekare. Od Amirove kuće smo autima došli do Drine, do nekakvih koliba. Dočekali su nas ljudi koji treba da nas prevezu, i odveli nas do vode. Tu nas je čekao čamac. Rekli su nam da upozorimo djecu da ćute, jer nas može čuti straža. Mrak je već počeo da pada kad smo polako počeli ulaziti u čamac. Imali smo i stvari, ne znam kako smo svi stali, jer su tu bila i ta trojica ljudi koji su nas vodili. Samo se sjećam da sam ruku malo prebacila preko ivice čamca, i prstima dodirivala vodu. Tek poslije sam shvatila da je čamac bio u vodi skoro do ivice.
Noć je bila tiha, ništa se nije čulo osim vode koja teče. Na krilu sam držala moje djevojčice, obučene u crvene jaknice, ispred mene čuči Amirova Alisa. Polako smo se približavali obali, onaj što je vozio čamac ugasio je motor, i njih trojica su uzeli vesla u ruke. Odjednom je čamac udario u nešto, jasno smo čuli taj tupi zvuk. Oni ljudi su počeli ispotiha da psuju nešto jedan drugom, a onda su povikali da se hvatamo za grane drveća, jer ćemo potonuti. Sve što se zatim dogodilo bio je pravi košmar.»
U Jasninim ugaslim očima odvija se ponovo taj strašni film. Voda je nagrnula u čamac. Hasan i njegov prijatelj su se uhvatili za grane i uzvukli na obalu, ostali nisu mogli. U sljedećem trenutku čamac se prevrnuo i crna voda je ugušila krike, ledena voda u koju su počeli tonuti kao u duboku, hladnu noć.
« Tonula sam, držeći grčevito moje djevojčice, voda mi je prodirala u pluća, i znala sam da nema spasa. Pokušavala sam mahati nogama, ali uzalud. Jedna strana me je vukla na dno, kao kamen, i ja sam u trenutku čak pomislila da moram ispustiti jednu od curica, jer obje neću moći držati. Ali sam odlučila : bolje da se ugušimo sve tri. I pomislila sam na moju majku, sjećam se da me u sekundi obuzeo stid. Jer, ona me je molila da ne idem preko Drine, znala je da ne znam plivati. Govorila je da se može prevrnuti čamac, pa šta ću onda? I ja sam joj obećala da neću preko vode, već ćemo ići na most u Rači. Svijest je već počela da mi se muti, kad sam odjednom osjetila da me neko vuče gore. Kad mi se glava našla iznad vode, vidjela sam da je to Dževad. Poslije sam shvatila : njegova curica je, kao i moje, imala crvenu jaknicu i on je, misleći da je to ona, poletio da je izvuče iz vode. Izvukao je nas. Udahnula sam vazduh i zagrcnula se. Tu, blizu, s glavom iznad vode, stajala je Dževadova majka. Uspjela sam joj reći da me povuče za kosu, jer više nisam mogla držati moje djevojčice. Ona je to i učinila, i trenutak kasnije osjetila sam čvrsto dno pod nogama. A onda sam se nekako izvukla na obalu, s mrakom u očima, s vodom u plućima, s mojim djevojčicama koje su jedva davale znakove života.»
A užas te noći kao da nije imao kraja. Kad su nekako izašli na obalu, počeli su se prebrojavati. Nije bilo stare, već slijepe Derviše, Amirove majke, i nije bilo Amirove Alise. I nije bilo Dževadove Amele. Smeteni, slomljeni od bola i straha vraćali su se ponovo u vodu, trčali obalom, ulijetali u šiblje, zvali. Noć im je odgovarala praznom jekom, a duboko nebo pritiskalo im je ramena. Majke, čija su djeca trenutak prije bila u njihovom naručju, stajale su na obali kao izgubljene, i progovoriti nisu mogle. Kuda sad da idu, i zašto da idu, kad nema onih zbog kojih su i krenule na put?
« Bilo je strašno. Dok sam se trudila da povratim moju djecu, gledala sam tu nevjericu, taj bol, koji mi se zauvijek urezao u dušu. Niko nije znao šta da se radi. Onda je Dževad otišao po Izeta i Amira.»
« Mi smo čekali na dogovorenom mjestu, kad se iz mraka pojavio Dževad, mokar, blijed kao krpa. Čim smo ga vidjeli, noge su nam se odsjekle. On je samo stao i počeo da plače, strašno, kao da nikada neće prestati.»
……………………………………
Na obali su se konačno skupili svi preživjeli. Voda je odnijela i stvari, i pasoše, i živote, i budućnost, sve. Morali su odlučiti : ići dalje, ili se vratiti..
«Uspjeli smo se nekako dogovoriti da ipak krenemo dalje. Sjećam se da su nas potrpali u nekakav traktor, bili smo mokri, drhtali smo od hladnoće, od bola, od straha. Dok smo se vozili neravnim putem moja Melisa mi je ispričala ovo : Amirova Alisa, koja je sjedila na podu čamca ispred nas, dugo se držala za nju, i to je bilo ono što me na jednoj strani vuklo na dno. Držala se ručicama dok je mogla, držala se grčevito, a onda je stisak polako popustio i voda je odnijela dijete. Kad sam to čula, nebo mi se prevrnulo, i svega što se dešavalo dalje, i puta, i prelaska granice, svega se sjećam kao da se dogodilo u snu. Kako je bilo onima koji su izgubili svoje najdraže, o tome ne smijem ni da mislim. Znam samo da je Amir godinama odbijao da povjeruje da se njegova Alisa ugušila. Neko mu je jednom rekao da se ona, navodno, spasila, da su je izvukli neki seljaci, da živi u selu pored Drine… Bila je to muka kojoj nema kraja. Muka od koje se ni Brkići ni Zulčići nisu ni do danas izliječili. I kad se sretnemo, izbjegavamo da govorimo o tome. Ali, čim se pogledamo, ta noć oživi u nama, kao teška bolest od koje nema lijeka, kao rana koju ni smrt neće moći zacijeliti.»