Čuješ li kako pod zemljom bezglasna
kiša pada
Na umrla sunca
Daljine na kapiji laju
I niko u tvoju kuću ne dolazi
U kuću u kojoj se nebo završava
Na vrata još samo stare rane
kucaju
I slijepi vjetar u prazna se zalijeće
okna
Ružo nespokoja s one strane svijeta
Tišino na tamne riječi naslonjena
Niz pustu livadu snova
Tvoj glas uzalud noćas skita
I ohole vidike odgoneta
Sporo lice noći iz tvoje postelje
gleda
I zove te u svoju golu glad
Dok sigurnom rukom ka tvome
grlu kreće
A tvoje vrijeme
Ko prah iz šuplje visine sipa
Na mezar u koji su svi dani stali
Na grobni nišan Na sjenku
koja raste
Dok stražari nad bolom
I nad uspomenama
(Jusuf Trbić)