Piše: Jusuf Trbić

Bosni se ne piše dobro. Ne samo što u njoj vlada politički haos, što ekonomski propada, što sve više mladih bježi u inostranstvo, već su u svim dijelovima društva zavladali  bezakonje, korupcija, mržnja i moralni sunovrat. Najbolje se to može vidjeti u dijelu Bosne u kojem ja živim – u entitetu Republika Srpska. Velika mašinerija nacionalizma je do te mjere radikalizirala ljude, da se to ne može ni porediti sa stanjem s početka rata, pa čak ni sa godinama nakon rata. Prednjači, dakako, politika, s Dodikom na čelu, koji otvoreno najavljuje raspad države, i niko mu se ne suprotstavlja, čak ni međunarodna zajednica. Novinari, crkva, intelektualci, političari, a pogotovo škole, do te mjere su preparirali mozak građana, da se ovdje ne trpi ni najmanji znak istine. Laž je postala najvažnija linija odbrane “nove srpske države”, kako je ovom bosanskom entitetu tepao Dobrica Ćosić, laž je  obavezujuća za sve, i ko hoće da kaže makar jednu riječ istine o ratu protiv Bosne, o zločinima, etničkom čišćenju, ubijanju djece, logorima  masovnim jamama ili rušenju džamija, odmah postaje meta medija, političara, javnih ličnosti, ali i običnih ljudi s ulice. Čim čuju riječ istine, svi se oni odjednom nađu lično pogođenim i uvrijeđenim, počnu da bljuju vatru, prijete i vrijeđaju preko medija i društvenih mreža, i ta atmosfera linča sve je očiglednija i sve češća. Srbi koji se usude reći istinu, poput Srđana Šušnice, Dragana Bursaća ili Slobodana Vaskovića, moraju da se kriju i bježe iz države, što se dogodilo i Davoru Dragičeviću, koji je samo tražio istinu o ubistvu svog sina. Ali, ni to nije dozvoljeno pitati. Svaka tema koja se ne sviđa velikosrpskim nacionalistima izaziva toliki bijes u vatru, da se čovjek ponekad zapita da li mi uopšte ličimo na normalan svijet.

Takav slučaj dogodio se i meni prije nekoliko dana, po ko zna koji put. Na sjednici gradske Skupštine ja sam reagovao na izvještaj o radu Turističke agencije, što sam već jednom učinio. Naime, prošle godine je ta agencija štampala Turističku mapu Bijeljine, s kartom istorijskih znamenitosti i tekstom u kojem su ponovo pokušali plasirati već bajatu laž : da su se ispod temelja obnovljene Atik džamije nalazili ostaci stare srpske crkve. Svojevremeno su čuveni vladika Kačavenda i njegovi sljedbenici objavili tu laž, potkrijepljenu nevjerovatnim cinizmom – da su tu crkvu srušili Turci, jer su samo oni bili u stanju rušiti tuđe bogomolje. Takva tvrdnja je demantovana na najbolji mogući način : formirana je državna multietnička komisija ( u kojoj su Srbi bili u većini, ako je to uopšte važno), i ta je komisija, nakon opsežnih istraživanja najsavremenijim tehnikom, došla do neoborivog zaključka da se tu nikad nije nalazila nikakva građevina. To je potvrđeno i dodatnim istraživanjima, i činilo se da je stvar time završena. Ali, vraga! S vremena na vrijeme se stara laž podgrijavala, pa se stanje smirivalo nakon naših reakcija. Ovoga puta sve je bilo ozbiljnije, jer je stvoren pisani trag, koji bi mogao nadživjeti sve nas. Usto, autori teksta su iznijeli mogućnost da Atik džamiju nije gradio Sulejman Veličanstveni oko sredine 16. vijeka,uprkos mnogobrojnim neoborivim istorijskim dokazima, već Sulejman Drugi u periodu između 1687. i 1891. godine. Ali, čak ni pod tim uvjetom, Atik džamija nije svrstana među tri najstarije građevine u Bijeljini, već je, po njima, najstarija Crkva sv. Đorđa, izgrađena 1872, pa onda zgrada Muzeja iz 1876. godine. Na moju intervenciju tada je obećano da će se greška ispraviti i ta Turistička mapa povući iz opticaja, a da će se uraditi druga.

Na posljednjoj sjednici upozorio sam na to, i pitao : kako je moguće da ljudi iz Turističke agencije ne znaju za Atik džamiju, pa ona je u strogom centru grada i u nju gledaju svakoga dana iz svoje kancelarije! Rekao sam: “ Atik džamiju su u martu 1993. godine srušili Karadžićevi fašisti, ali ona je obnovljena, ista kakva je bila, i spomenik je pod zaštitom države.”

Na pomen fašizma mnogi rodoljubi su se digli na zadnje noge, a jedan odbornik iz SNSD-a je odmah pred kamerama izjavio kako sam ja rekao da je  Karadžićeva vojska fašistička, što je potvrdio i predsjednik Skupštine Slaviša Marković. Digla se tolika uzbuna, da je to bilo nevjerovatno. Zapalile su se društvene mreže, prijetnje i uvrede su sustizale jedna drugu, pa sam ja napisao reagovanje i proslijedio ga medijima i portalima, a lokalna televizija NTV “Arena” objavila je opširan intervju. Objasnio sam da ja vojsku nisam ni pomenuo, jer vojska je bila na frontu, a front je bio daleko od gradova. Pa ipak, srušeni su svi muslimanski vjerski objekti na cijeloj teritoriji koju su držale Karažićeve snage, svi do jednog, njih više od 1.200. Istovremeno, kako sam naveo, ostale su nedirnute crkve i u Tuzli, i u Zenici, i u Bihaću, i u Srebrenici, pa čak i u Sarajevu, koje je tri i po godine bilo pod opsadom Mladićevih snaga, i prva javna zgrada koja je u Sarajevu obnovljena parama Vlade ( koju su ovdje nazivali muslimanskom)  bila je stara srpska srkva na Baš-čaršiji, koju su oštetile Mladićeve granate. I, na kraju, pitao : “ A kako biste vi nazvali one koji ruše bogomolje, bez ikakvog vidljivog razloga?”

Ali, sve je bilo džabe.

Niko od mojih kritičara nije se udostojio ni da spomene rušenje džamija, to za njih nije grijeh, naprotiv, neoprostivo je to uopšte pominjati, a kamoli vrijeđati zločince, nazivajući ih kojekakvim imenima. Pa se i pomenuti predsjednik, Skupštine naknadno sjetio da mi izrekne javnu opomenu, prvu koju je u ovom mandatu dobio neki odbornik. A rušenje vjerskih objekata je ratni zločin, po međunarodnom pravu, i taj zločin, kao i ubijanje djece, žena i civila, u cilju etničkog čišćenja i stvaranja velike države samo za jedan narod – jeste fašizam, i to niko ne može da porekne.

Dakle, došlo je vrijeme u kojem je laž potpuno zamijenila istinu, vrijeme u kojem su najstrašniji zločini, zapravo, bogougodna djela, pa je zabranjeno ratne zločince i fašiste nazivati ratnim zločincima i fašistima. I ne samo to : život čitavog entiteta toliko je okupiran falsifikovanom istorijom, mitovima i legendama, fantazijama svakojake vrste, od one da su Srbi nesposobni da čine zločine, do uvjerenja da je RS država, bezbrojnim Potemkinovim selima, medijskim spinovima,  lažnim zvaničnim izvještajima, analizama i proglasima, ispraznom ideologijom i politikom, mržnjom i strahom, da više nama stvarnih sadržaja o kojima se može ozbiljno govoriti. Sve je pretvoreno u teatar u kojem svako zna svoju ulogu i svako laže svakoga. Hoće li uskoro vlast u manjem entitetu privoditi i zatvarati one koji se usude reći da je uopšte bilo zločina, hoće li laž uskoro postati i zvanična i zakonom zaštićena istina? Čini mi se da nam do toga fali još samo jedan korak, jer je već najavljeno da će ubuduće Krivični zakon ( a ne poseban uzakon, kao do sad) tretirati klevetu. A pošto se pod klevetu može smjestiti sve, to znači da će biti ponovo uveden verbalni delikt i da će oni koji se ne sviđaju zvaničnoj politici, šta god da kažu, biti krivično gonjeni i osuđivani po nalogu vlasti.

A onda će na sve nas pasti teški, duboki mrak.