Piše: Jusuf Trbić
Najnovija presuda Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, po tužbi Slavena Kovačevića, ogoljela je do kraja svu ispraznost, nemoć i bezidejnost takozvane bošnjačke politike. Novinari se uporno takmiče u objašnjavanju ove epohalne presude, koja, ako se primijeni, jednim potezom briše konstitutivne narode, entitetski veto i etničku podjelu koja razara Bosnu već tri decenije, a političari – ni mukajet. Umjesto da zgrabe ovu presudu kao posljednji bedem u borbi za očuvanje domovine, da pozovu sve probosanske snage na jedinstvo, da odlučno zatraže od međunarodne zajednice sprovođenje ove i ostalih presuda Evropskog suda i razgovore na najvišem nivou o novom Ustavu BiH, oni se svađaju oko fotelja i ličnog sitnog šićara. Ništa novo, rekli bismo.
U knjizi “Tri boje tame” prenio sam detalj iz jednog gostovanja Bogića Bogičevića na televiziji, prije nekoliko godina. Njega je novinar pitao kakva je situacija u Bosni, a on je odgovorio prepričavajući jedan poučni vic. Došla jednom, ispričao je on, nekakva zemaljska inspekcija da provjeri kakvo je stanje u paklu, to jest džehenemu. Idu oni, pa naiđu na ogroman kotao koji ključa, a pored njega div, veliki ko kuća. Šta je ovo, pitaju, a vodič im objasni da su u kotlu Srbi, a pošto s vremena na vrijeme neko od njih ispliva na površinu, div ga gurne nazad u vodu. Idu opet, pa naiđu na drugi takav kotao, a pored njega dva diva. E, tu su Hrvati, kaže vodič, a oni su okretni, malo-malo, pa neko ispliva, i ova dva diva imaju pune ruke posla da ih vrate nazad u ključalu vodu. Idu opet, kad – isti takav kotao, ali nema ni jednog diva. Šta je ovo, pitaju. Tu su vam Bošnjaci, kaže vodič. A što nema diva? Ne treba div, kaže im on, jer Bošnjaci su takvi: čim neko ispliva na površinu, ostali ga povuku u dubinu.
Mogli bismo to reći i ovako: mi Bošnjaci smo već dugo sami sebi najbolji neprijatelji. Znamo šta nećemo, ali nikako da se dogovorimo šta hoćemo, i, što je najvažnije, kako to ostvariti. Nama smo najgori mi. Što mi znamo nama zapržiti čorbu, to niko ne zna! Što znamo biti žestoki kad smo mi protiv nas, to je čudo jedno. Nas niko ne može unazaditi, opanjkati, ocrniti, kao mi. I niko ne može da nas mrzi, da nam zavidi, da nas gađa u bijelu džigeru, da nam vadi sitna crijevca, kao mi. Ništa za nas nisu oni što su nam do juče radili o glavi, a danas rasturaju i nas i državu koja je naša sudbina, s njima se može, za nas smo gori mi, nas treba saplitati, nas treba oboriti, mi smo nama najveći problem. Kad mi savladamo nas, to je tek prava pobjeda. Oni mogu uzeti sve i raditi šta god žele, ali nemoj neko naš da digne glavu iznad vode, njega treba odmah za ruke, za noge, za vrat. Mi se ne veselimo kad komšiji krepa krme, već kad nekom našem crkne krava, nama je gore da on ima, nego da mi nemamo. Čim neki Bošnjak uradi nešto, stotinu njih se javi da to popljuje, i to su uvijek oni koji ništa pametno ne znaju i ne mogu da naprave. Krajem jula u Bijeljini je mala grupa entuzijasta organizovala bijeljinsko veče u Hotelu “Drina”, došlo je više od četiri stotine Bijeljinaca, najviše iz dijaspore, bila je to parada radosti i prijateljstva, i svojevrsna poruka o postojanju i jedinstvu starih Bijeljinaca, kakva se na drugi način teško može poslati. Niko od onih koji su bili na licu mjesta nije imao ni najmanju primjedbu na organizaciju i tok večeri, ali su se, po našem običaju, odmah javili oni koji nisu ni učestvovali u tome, ali su se našli pozvanima da to kritikuju, da traže da se baš njima polože računi, da sve to unize i uprljaju, bez ikakvog razloga. Podsjetilo me to na mnoge takve reakcije na ono što ja radim. Kad je 2005. godine izašla moja knjiga “Gluho doba”, na mene su se obrušili ljudi s kojima sam radio u Udruženju “Povratak”, tražeći da se baš oni za sve pitaju i da njima polažem račune, ali bez namjere da i sami nešto slično učine. Hiljadu puta sam se sreo s takvim reakcijama, s pitanjima zašto pišem ovo a ne ono, sa insinuacijama o tome kako sam ja na knjigama zaradio milione (mada ja svoje knjige poklanjam “Preporodu”), kako sam negdje zaposlio ovoga ili onoga, a ja, u stvari, nisam mogao zaposliti ni samog sebe, kako sam plaćen da pišem ono što se se nekome ne sviđa… A na početku pandemije desilo mi se i ovo. Početkom aprila, na godišnjicu zločina u Bijeljini, počeli smo objavljivati spiskove ubijenih Bijeljinaca, sa imenom oca, datumom rođenja i smrti, mjestom ubistva i slično, što je dragocijen i jedinstven poduhvat kakav, vjerujem, više niko ne može napraviti. A jedan nadobudni Bošnjo ispisao je ovakav komentar: “Kome je palo na pamet da sad objavljuje ovo?” Njemu, naravno, nije palo na pamet da pokuša dopuniti spisak ili da sam napravi nešto slično, pa to objavi kad želi. Ne, treba uprljati sve ono što nas nadilazi, pa da se svi valjamo u istom blatu primitivizma, zavisti i nečinjenja.
Na to me podsjeća i ova šutnja bošnjačkih političara o presudi koja bi mogla riješiti sudbinu države.
Našim političarima očigledno je važnija njihova mala oaza vlasti, nego sudbina cijele Bosne i svih Bosanaca u njoj. I to nije ništa novo. Kao što znamo, Bošnjaci su sami pokrenuli troetničku podjelu države, sami su tražili konstitutivne narode i legitimno političko predstavljanje, da bi omogućili neupitnu vladavinu nacionalističkih stranaka, to jest svoju ličnu vladavinu, sami su tražili rušenje građanskog Ustava Republike BiH i nekakvo pomirenje naroda, koji se nisu ni svađali, pa smo dobili etničke torove i ukinuli građane, i to u državi u kojoj su u većini oni kojima je BiH jedina domovina. A onda su svim silama branili tu podjelu, čak i onda kad su imali priliku da naprave državu po svojoj i evropskoj mjeri. Pregovorima sa Karadžićem i Bobanom Alija Izetbegović je agresiju, dokazanu rezolucijama UN-a i presudama Tribunala u Hagu, pretvorio u građanski rat, a islamiziranjem Armije RBiH u vjerski sukob. Svojevremeno je odbijena inicijativa američkog profesora Frensisa Bojla da se, na osnovu presude Svjetskog suda iz 1994. godine zatraži ukidanje entiteta RS, za šta je postojalo mnogo razloga, a isto tako su sabotirali presudu ovog suda od 26. februara 2007. godine. Na kraju niza takvih poteza nalazi se namjerno upropaštavanje tužbe za reviziju presude o genocidu protiv Srbije, od strane Bakira Izetbegovića.
Šta je razlog za ovakvu izdaju interesa države BiH? Možda to što bi, slijedom pravne logike, ukidanje posljedica agresije donijelo i uklanjanje etničke podjele, kao osnovnog cilja velikodržavnih ideologija koje ne prestaju da komadaju Bosnu, i povratak na građanski ustroj društva. A u takvom društvu ne bi bilo mjesta za vlasnike naših naroda, njihove pomagače iz religijskih zajednica i masu sljedbenika i korisnika njihove moći. Dovoljno je to da se zaustavi svaka promjena, pogotovo ona koja bi vodila nabolje. I to je razlog što i bošnjačke političke elite gromoglasno šute o najnovijoj presudi Evropskog suda. Umjesto da se dignu na noge, bošnjački lideri uporno čekaju da neko drugi riješi naše problem, a Bakir Izetbegović opet poziva u pomoć nekakve islamske države, koje ne mogu da pomognu ni same sebi, gradeći nove zidove prema zapadnim državama, koje su naš jedini izlaz u svijet. Pogubna ideja stvaranja male bošnjačke države na dijelu teritorije BiH, što je temelj političke filozofije Alije Izetbegovića, predstavlja siguran put u propast, a nevjerovatno je i danas čuti zagovornike te ideje na javnoj sceni.
Presuda po tužbi Slavena Kovačevića morala bi, u startu, razbiti nametnuta shvatanja o Bosni kao mehaničkom zbiru tri etničke cjeline, pogotovo kod onih koji sebe smatraju Bosancima, o navodno prirodnoj simbiozi politike i religije, o političkom predstavljanju plemenskih zajednica, o ekskluzivno bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj politici, o etabliranju pogubnog shvatanja Bošnjaka kao vjerske skupine. Moramo shvatiti da nas samo vraćanje Bosni i bosanstvu može izvući iz ponora u koji samo što nismo zakoračili.
Da ne bude kako je svojevremeno rekao profesor Esad Duraković: “Bošnjaci ne mogu sami spasiti Bosnu, ali je mogu sami uništiti”.