SANKCIJE DODIKU – NOVI OKIDAČ ILI PROMJENA POLITIKE?

4

Piše: Zekerijah Smajić

Mogući izlaz iz sadašnjeg predratnog stanja, dominantnog nacionalizma, klerikalizma i političkog suparništva je u toleranciji, međusobnom ljudskom poštovanju, političkoj mudrosti, dijalogu i kompromisu.

Nekadašnji „dašak svježeg vjetra na Balkanu“ kako ga je svojedobno nazivala nekadašnja državna sekretarka SDA Madaleine Albright, od 17. januara 2017. je na američkoj crnoj listi zajedno s ostalima koji predstavljaju sigurnosnu prijetnju velikoj i moćnoj Americi i koji djeluju protivzakonito.

Na sankcije protiv Milorada Dodika „na prvu“ je moguće gledati kroz hiljadu različitih naočara i iz hiljadu različitih hipotetičkih uglova. Za nekoliko dana, nedjelja ili mjeseci svi ćemo biti pametniji i mnogo dalje ćemo moći vidjeti. Pogotovo nakon službenih reakcija institucija Evropske unije koja bi se, kao dokazani saveznik SAD, trebala pridružiti sankcijama.  I sama američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack je u obrazloženju odluke o sankcijama izjavila da su SAD takvu donijele u “koordinaciji sa najbližim partnerima”. Ono, međutim, što je i na prvi pogled vidljivo jeste da sankcije nisu došle prekonoći, nisu „histerični potezi odlazeće administracije“, niti su za međunarodno-pravno i političko potcjenjivanje, jer se Milorad Dodik kao lider jednog od suverenih naroda i kao predsjednik jednog od entiteta u BiH nije našao na crnoj listi nepoželjnih osoba tamo neke urođeničke zabiti, već na spisku nepodobnih za Sjedinjene Američkie Države čije akcije na međunarodnoj sceni imaju kontinuitet i neminovne globalne pozitivne ili negativne refleksije.

Ma koliko bile personalizirane, sankcije protiv Milorada Dodika će posljedično djelovati i na stanje političkih, stranačkih i institucionalnih odnosa u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini i u regionu, jer Dodikov lični i politički ego, te njegova iluzija o nadlideru među Srbima, jači su od prijeke potrebe za promjenom njegove politike, javne retorike i državničkog ponašanja i stava. Imajući dakle u vidu mentalni i politički karakter Milorada Dodika, nije teško zaključiti da ovakva vrsta stranog intervencionizma neće imati brz i vidljiv vaspitno-pedagoški efekat, već će dovesti do još veće razjarenosti odlazećeg načetog „tigra“, do još grublje javne retorike između Banja Luke i Sarajeva, do bezrazložne politokratske euforije u Federaciji, te do još većeg političkog i etnonacionalnog usijanja u Bosni i Hercegovini i regionu.

Manjkavost ovih sankcija, kao i svakog drugog stranog uplitanja, je i u tome što se njima ne doprinosi osnaživanju Bosne i Hercegovine kao suverene države koja bi bila politički i institucionalno sposobna da rješava unutrašnje probleme, već se potvrđuije njena poluprotektorska međunarodnopravna suština. Najnovijim unilaternim djelovanjem Vashingtona se bjelodano dokazuje i to da je Visoki predstavnik u BiH suvišni posmatrač, te da je Evropska unija na međunarodnoj sceni i dalje impotenta, a na Zapadnom Balkanu strateški dezorjentirana. Sve ovo zajedno ne nudi nam odgovor na ključno pitanje: zašto su višegodišnje Dodikovo antiustavno i protivzakonito djelovanje i precizna secesionistička retorika tolerisani od domaćeg pravosuđa, Visokog predstavnika ‘međunarodne zajednice’, SAD i EU?

Na ovo pitanje nije moguće odgovoriti sve dok svi gore navedeni, plaćeni lobisti, navodni prijatelji BiH, Dodikovi politički saveznici i protivnici u cijeloj BiH ne otvore svoje, za sada skrivene, zadnje namjere, a bilo bi epohalno ako bi to prvi učinio bošnjački lider i član državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović. Previše je, naime, indikacija koje govore da Dodik nije jedini koji ne želi ovakvu Bosnu i Hercvegovinu kakva je svjesno ili nesvjesno skrojena u Daytonu i da se dobro vođenom politikom zavađanja naroda želi, zapravo, doći do realpolitičkog raspleta po kojem historijska krivica ne bi bila pripisana političkim vođama individualno, nego narodima „koji ne žele živjeti zajedno“.

Mogući izlaz iz sadašnjeg predratnog stanja, dominantnog nacionalizma, klerikalizma i političkog suparništva je u toleranciji, međusobnom ljudskom poštovanju, političkoj mudrosti, dijalogu i kompromisu. Takvu inicijativu je pogrešno očekivati iz Banja Luke ne samo zbog Dodika kao takvog kome se nije lako prekonoći preobratiti iz vuka u jagnje. Prve poteze popuštanja bi bilo modro povući iz zvaničnog Sarajeva koje u zadnjih nekoliko godina također nije oklijevalo da stavi Dodiku prst u oko kadgod je moglo, izazivajući tako njegove pretanke nerve.

Šta zapravo želim reći? Da bi se, na primjer, građanima BiH srpske nacionalnosti dokazalo (Dodiku to nije moguće niti potrebno dokazivati) da Republika Srpska nije stvorena 9. januara 1992. na Palama kod Sarajeva, nije rješenje u negaciji populistički iskreiranih nacionalnih osjećanja ili vrijeđanju genetskog koda i ljudskog ponosa jednog cijelog naroda. Rješenje je u zdravorazumskom ljudskom ukazivanju na historijske fakte da je RS međunarodnopravno utemeljena Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum) u vojnoj bazi zračnih snaga SAD Wright-Patterson u Daytonu (američka država Ohio) kojim je utvrđeno ustavnopravno, društvenopolitičko i institucionalno uređenje Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995.godine. Nije, također, politički mudro dokazivati da 9. januar vrijeđa čast i dostojanstvo bosanskohercegovačkih Bošnjaka i Hrvata, posebno žrtava ratnih zločina, a istodobno nametati 1. mart kao državni praznik svih naroda bez obzira što su bosanskohercegovački Srbi toga dana 1992. bojkotovali referendum o nezavisnosti BiH. Nisu potrebna nikakva politička, psihološka ili psihijatrijska znanja da bi se utvrdilo da iz ovakvih i ovolikih suprotstavljenosti nema izlaza bez popuštanja i suštinske promjene u selekciji i javnom prezentiranju ČINJENICA.

Na primjer, kada, visokopozicionirani veteran Stranke demokratske akcije Šefik Džaferović u Parlamentarnoj skupštini i u medijima stalno ponavlja podatak da je na referendumu 1992. „čak99.7% glasača bilo za nezavisnost, a 0.3% protiv“,  a ne kaže da je tada vodeća Srpska demokratska stranka pozvala bosanske Srbe na bojkot referenduma i da spriječi njegovo održavanje u dijelovima zemlje sa srpskom većinom, onda Džaferović ne govori potpunu istinu ili svjesno manipulira historijom. Na taj način ovaj stranački pravnik svjesno zavodi generacije mladih Bošnjaka koji ne pamte ova sudbonosna vremena, sa sličnim posljedičnim efektom kakav ima Milorad Dodik prema srpskoj omladini, trujući je dnevnopolitičkom „istinom“ o nastanku Republike Srpske na Palama. Historija također bilježi da je mjesec dana nakon referenduma u BiH uslijedio bezočni međunacionalni rat sve do Mirovnog sporazuma iz Daytona i da ni do danas ni jedna strana nije priznala ni poraz ni pobjedu.

Namjerno ili nenamjerno, takva pat-pozicija je Bosnu i Hercegovinu učinila jedinim poluprotektoratom u savremenoj Evropi u kojem se, ni 25 godina od sticanja formalne nezavisnosti, ništa suštinsko ne želi niti se može desiti bez intervencionizma kreatora Daytonskog sporazuma i onih koji garantiraju njegovo provođenje. Zato sankcije protiv Dodika uz sve što jesu, nisu suštinsko riješenje problema, već su još jedan ogroman problem za Bosnu i Hercegovinu kojoj globalni igrači, iz svojih razloga i strateških interesa, ne žele pomoći na pravi način. Iskreno se bojim njihovih konačnih namjera.

 

(buka.ba)