Prošlo je dvadeset pet godina od najvećeg pojedinačnog zločina u Bijeljini – ubistva 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. U zoru 25. septembra pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, poznate pod imenom «Pahuljice», izveli su iz kuće sve civile koji su se tu zatekli, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i pobili.
Među njima je bilo sedmoro djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina.
Ubijeni su Sarajlići : Admir i Alma (stari 6 i 10 godina), njihova majka Amira (rođ. 1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem ( 1952), njihova kćerka Selma (1980 – imala je 12 godina) i sin Zekerijah ( 1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić ( 1934) i njena sestra Najla Džafić (1931).
Ubijeni su i Sejmenovići : Jusuf (1949), njegova žena Izeta (1951) i djeca Edina (1973) i Edin (1979). I Malagići : Rašid (1947), njegova majka Haša (1926), žena Amira (1953) i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske bila je pod komandom ministra policije Miće Stanišića i njegovog zamjenika Tome Kovača. Poznata su i objavljena imena svih koji su pucali, kao i imena organizatora i pomagača. Zločin su obezbjeđivali pripadnici bijeljinske policije, čija su imena takođe poznata, kao i imena njihovih starješina. Ali, krivci ni do danas nisu kažnjeni, mada se o ovom slučaju odavno sve zna.
Sve znaju i Goran Mačar, Goran Sarić, Drago Vuković i Stevo Bokarić. Znaju i oni koji su pucali : Peđa Bartula, zamjenik ubijenog (nakon rata) komandira Duška Malovića, Risto Stuparušić-Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento. Znaju nešto o tome i Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije u Bijeljini, kao i policajci Slobodan Andrić, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, zna i Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac, kao i njegov zamjenik Jovo Ljubojević, dosta zna i Mile Škorić, pripadnik Državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik šefa te službe u Bijeljini Drage Vukovića. Zločin su tada istraživale Nada Milošević, javni tužilac, i Biljana Simeunović, istražni sudija, i ništa nisu našle. Zna o tome dosta i Raco Marjanović, načelnik krim-službe bijeljinske policije, i Pero Simić, tadašnji glavni propagandista SDS-a. Znaju i mnogi drugi. Pa ipak, do danas za ovaj zločin niko nije odgovarao, kao što nema krivaca ni za druge mnogobrojne zločine nad bošnjačkim civilima počinjene u Bijeljini i Janji.
Ko je odgovoran za ubistva civila početkom aprila u Bijeljini, ko je pozvao i doveo Arkanove ubice, ko ih je vodio i pomagao im? Ko je organizovao i sprovodio etničko čišćenje i neprekidni teror za sve vrijeme rata, pa i nakon njega, ko je ponizio, protjerao, odveo u logore i na prinudni rad hiljade ljudi, ko je pracvio programe zločina i ko ih je sprovodio, i dokle će mirno, u plodovima zločina, uživati Vojkan Đurković, ko je otvorio i vodio logor u Batkoviću i desetak privatnih zatvora, ko je naredio i organizovao rušenje džamija ? Šta o tome kažu samozvani «oslobodioci» Bijeljine, da li je ubijanje civila, a pogotovo žena i djece, spadalo u njihove «oslobodilačke» aktivnosti? A kad su već, kako kažu, „oslobodili „ Bijeljinu početkom aprila, zašto su nastavili da je „oslobađaju“ svakoga dana i svake noći sve do kraja 1995. godine, pa i nakon toga? I dokle će bijeljinsko Okružno tužilaštvo i čitavo pravosuđe Republike Srpske, ali i Bosne i Hercegovine, okretati glavu od ovih teških zločina?
I hoće li vinovnici i svjedoci zločina, ali i obični građani, konačno pokazati makar trunku stida zbog svega što je učinjeno u Bijeljini i Janji, gradovima u kojima nije bilo nikakvog rata, a u kojima je pobijeno, otjerano u logore i na prisilni rad i protjerano više od 35 hiljada Bošnjaka?
U ime Organizacinog odbora
Jusuf Trbić