Više je nego očigledno da zagrebačka i beogradska politička peta kolona u Bosni i Hercegovini uspješno odrađuju svoj posao kraj nesposobne, korumpirane i nekompetentne vlasti.
Još u doba rasturanja Jugoslavije bilo je ozbiljnih analitičara koji su upozoravali na svu pogubnost formiranja političkih partija na nacionalnoj osnovi, posebno u Bosni i Hercegovini. To se upravo i dogodilo, pa je srpski i hrvatski nacionalizam svom žestinom zapljusnuo BiH. U prvim trenucima nacionalisti u namjeri da se obračunaju sa komunizmom dobro funkcionišu, vežu se u čvor nacionalne zastave, obećavaju brda i doline sve dok nisu došli na vlast. Tada je nacionalizam pokazao svoje pravo lice. “Autostrada stradanja i pakla” nije se mogla izbjeći u situaciji kada su sve poluge vlasti bile u rukama nacionalista. Ne umanjujući odgovornost niti je izjednačiti za svaku vrstu sunovrata u koji je gurnuta Bosna i Hercegovina, a koja pripada i Stranci demokratske akcije, u ovom tekstu, na konkretnim primjerima, želim pokazati kako su se nacionalne političke partije hrvatskog i srpskog predznaka pretvorile u klasične političke pete kolone zvaničnog Beograda i Zagreba. Od završetka rata prošlo je više od dvije decenije, a nama susjedne zemlje Hrvatska i Srbija prema Bosni i Hercegovini se odnose kao prema koloniji, a sve to uglavnom zahvaljujući HDZ-u i velikoj većini političkih partija sa srpskom odrednicom čiji bajrak trenutno nosi SNSD.
Počnimo petom kolonom političkog Zagreba. Kada god se pojavilo bilo kakvo nerazumijevanje na relaciji BiH – Hrvatska, Hrvatska demokratska zajednica je, zna se, bila na strani Hrvatske. Bez obzira na sve sudske presude, odbijali su svaku pomisao o agresiji Hrvatske na BiH. I zvanični Mostar, kao odrednica hrvatske politike u BiH, i zvanični Zagreb, bez obzira na to da li je bio pod kontrolom HDZ-a ili SDP-a unisono su odbacivali haške presude za udruženi zločinački poduhvat. Osuđeni za počinjene zločine u BiH i u Zagrebu i u dijelu BiH kojeg kontroliše HDZ dočekivani su kao narodni heroji.
Tako se ponašaju i izvan ratnog poprišta i njegovih posljedica. Kada je počela trakavica sa gradnjom pelješkog mosta, HDZ je opet, zna se, bio na strani Zagreba. Evo, most se i gradi pa može neko kazati da su bili u pravu. Možda i jesu, ali minimum bosanskohercegovačke privrženosti podrazumijavao bi u ovom slučaju uzdržanost zagrebačke političke ekspoziture u BiH. Gotovo identičnom ponašanju političkih predstavnika “najstarijeg naroda u BiH” svjedočimo ovih dana u vezi sa aferom o vršljanju hrvatske obavještajne agencije po BiH. HDZ očigledno u tome ne vidi ništa sporno i opredijelio se za šutnju, a njegovi kadrovi u Tužilaštvu BiH jure onog ko je tu vijest obznanio. “Nositelji europskih vrijednosti” šute i kada je riječ o namjeri Hrvatske da nuklearni otpad uskladišti tik uz granicu BiH.
Bespogovorno sluganstvo susjednoj državi donosi naprocjenjivu štetu bosanskim Hrvatima, ali prvom među njima, a još i legitimnom, sluganstvo je donijelo titulu počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Najbolja ilustracija tog sluganstva je višegodišnja eksploatacija vode Buškog jezera (valjda HDZ neće osporiti da je riječ o dobru Bosne i Hercegovine) za potrebe proizvodnje električne energije u HE Orlovac koja se nalazi na teritoriji Republike Hrvatske. Ugovor u ovom slučaju potpisan je posljednjih dana bitisanja nacionalističke tvorevine Herceg-Bosne pa je tako hrvatskom HEP-u obezbijeđen prihod koji se mjeri stotinama miliona KM, a lokalnim zajednicama u BiH gdje su Hrvati većina, Livnu i Tomislav-Gradu, ostavljene su mrvice, ali ni one se redovno ne isplaćuju. Zbog toga je Vlada Livanjskog kantona podnijela tužbu protiv HEP-a zbog ukupnog duga od tri miliona KM.
Hadezeovci o svemu ovome šute. Glas pobune dolazi od političkih predstavnika Hrvata iz ugroženih sredina, ali oni nisu pod političkim kišobranom HDZ-a BiH, kao što su Maja Gasal-Vražalica iz DF-a ili Ante Čolak iz HSS-a. Ostali “nosioci europskih vrijednosti” tipa Karamatića, Bevande, Čolaka, Krišto (baza joj je upravo u Livnu, koje trpi i najveću štetu zbog ovakvog odnosa Republike Hrvatske), o Čoviću da ne govorimo, mudro šute.
Baš se ovdje uklapa kao nekakav šlagvort podsjećanje na sarajevski govor srpskog liberala Marka Nikezića iz 1970. kada je, parafraziram, naglasio da je svaka priča o tome da Srbija mora voditi računa o svim Srbima izvan Srbije – velikosrpski nacionalizam. Stav Marka Nikezića može se u cijelosti preslikati i na politiku zvaničnog Zagreba prema Bosni i Hercegovini.
Haj’mo sad malo na istok. Ne iskrsne gotovo nijedna ozbiljna priča kao što su državno razgraničenje, NATO, priznavanje Kosova a da gotovo svi srpski politički predstavnici u BiH ne iznose identičan stav – kako se o tim pitanjima izjasni Republika Srbija, i oni će ga prihvatiti. Kao i u slučaju hrvatske prekogranične nacionalne konekcije, posljedice “brisanja granice na Drini”, kao jednog od strateških ciljeva prilikom stvaranja Republike Srpske po Karadžićevom modelu, osjećaju (izvinjavam se Glavnom Baji u RS-u na terminu) i bosanskohercegovački Srbi. I opet su u pitanju voda i struja.
Stručnjaci su već izračunali da je dug Srbije Bosni i Hercegovini po osnovu eksploatacija vodenih resursa na Drini, oličenih u hidroelektranama Zvornik i Bajina Bašta, dostigao iznos veći od 5 milijardi KM. Aleksandar Vučić uporno tvrdi da Srbija nije dužna ništa, možda mu je taj dug Dodik oprostio imajući na umu da je riječ o Drini koja cijelim svojim tokom pripada na jednoj strani BiH, odnosno entitetu gdje je on Glavni Baja, a na drugoj strani Srbiji. Po velikosrpskoj nacionalističkoj logici, nema smisla ispostavljati račune “majci Srbiji”.
Dok smo bili u zajedničkoj državi, prihod od proizvodnje struje u HE Zvornik od 1957. godine dijelio se tako što su 50,2 procenta pripadala Srbiji, a 49,8 Bosni i Hercegovini. Tako je bilo sve do početka rata i trenutka kada Skupština Republike Srpske 12. maja 1992. donosi šest strateških ciljeva od kojih je jedan “brisanje granice na Drini” od kada “majka Srbija” ne uplaćuje ni fening. Prema sadašnjim proizvodnim kapacitetima od 550 Gwh godišnje i cijene od 0,035 eura po kilovat-satu, ova hidroelektrana bi godišnje trebala da uplaćuje 9,26 miliona eura Bosni i Hercegovini. Riječ je o gotovo identičnom iznosu kojim Aleksandar Vučić “pomaže” nekim opštinama u Republici Srpskoj. Drugim riječima, ono što je ukradeno od BiH, sada joj se vraća kao milosrdni dar.
Više je nego očigledno da zagrebačka i beogradska politička peta kolona u Bosni i Hercegovini uspješno odrađuju svoj posao kraj nesposobne, korumpirane i nekompetentne vlasti u kojoj sve vrijeme participira i SDA kao treća etnonacionalistička noga be-ha tronošca. Istini za volju, “majka Turska” se pominjala uzgred kada je trebalo sakupljati glasove, ali padišaha u Ankari nikako nisu mogli ubijediti da ulaganja njegove zemlje u Bosnu budu makar približna onim u Srbiji.
I gdje smo sada? Nema više u Bosni i Hercegovini kolona novosadskog ili užičkog korpusa, nema ni bojovnika pod komandom generala Janka Bobetka. Ostale su političke pete kolone kao ekspoziture velikosrpskih i velikohrvatskih političkih projekata o podjeli Bosne. Rat je okončan, ali se do ciljeva pokušava doći drugim sredstvima. Dayton im dao odriješene ruke!?
(oslobodjenje.ba)