Piše: Saud Grabčanović
Stanje u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom okupacijom
Odlukama Berlinskog kongresa iz 1878.g odine, i to članom 25 toga sporazuma, Bosna i Hercegovina je bila data na upravu Austro-Ugarskoj. Proklamacijom cara i kralja Franje Josipa I u BiH su nakon okupacije bili garantovani: ravnopravnost, vjerske slobode, opšta zaštita, lična i imovinska sigurnost građana. Međutim, novi režim je ubrzo pokazao da se u praksi tako neće u potpunosti postupati. Tadašnja mala i slabašna zemljica Bosna je bila ekonomski i kulturno veoma zaostala za ostatkom Monarhije. Staro feudalno plemstvo Bosne deklarativno je podržalo novu vlast, jer ona nije zadirala u njihove povlastice iz osmanskog vremena. Agrarna reforma nije bila provedena, pa je Bosna i Hercegovina ostala jedina zemlja u K&K Monarhiji u kojoj su još uvijek vladali feudalni odnosi i davanje seljaka 1/3 od svojih dobara feudalcu, a 1/10 državi. Bosna se u službenim medijima K&K Monarhije prikazivala kao nerazvijena, polubarbarska zemlja u koju tek treba donijeti tekovine „blagotvorne civilizacije“. Pošto se glavni činioci Monarhije, Ugarska i Austrija, nisu mogle dogovoriti pod čijom će upravom biti BiH, doneseno je solomonsko rješenje prema kojem je BiH pripala pod upravu zajedničkog ministra finansija. Pod vlašću Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini dolazi do velikog tehničko- tehnološkog napretka i brzog razvoja zemlje. Posebno dolazi do brzog razvoja industrije u kojoj se zapošljava veliki broj ljudi porijeklom sa sela, te se tako stvara gradski proletarijat. Širom zemlje se otvaraju rudnici i počinje eksploatacija velikih rudnih bogatstava. U ovom periodu dolazi do posebno velikog iskorištavanja velikog drvnog potencijala zemlje, koji se često nacionalizovao. Širom BiH su izgrađeni moderni putevi i brojne željezničke pruge koje presijecaju cijelu zemlju i koje su omogučavale izvoz poljoprivrednih proizvoda, drveta, uglja, ruda, ostalih sirovina i gotovih proizvoda BiH industrije u ostale dijelove carstva. Ubrzano su se razvijali svi bosanskohercegovački gradovi, koji su do tada bili gotovo neurbanizirana mjesta (Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira, HIB zavod, Zagreb, 1942.). Veliki problem zemlje je predstavljala i masovna nepismenost stanovništva. Do kraja Prvog svjetskog rata još je u BiH bilo više od 80% nepismenih. U vrijeme postojanja K&K Monarhije, koja je trebala donijeti civilizaciju narodima Bosne i Hercegovine, radile su samo sljedeće srednje škole: svjetovne gimnazije u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, te katoličke gimnazije u Travniku i Visokom (isusovačka i franjevačka) i realke u Sarajevu i Banjoj Luci, a jedina učiteljska škola bila je u Sarajevu. Što se tiče nacionalne politike nastojalo se smiriti tenzije i zaoštravanje odnosa između Srba, Hrvata i muslimana stvaranjem integralne bošnjačke nacije pod pokroviteljstvom tadašnjeg guvernera Benjamina Kalaja. Na drugoj strani, vlasti Monarhije su vodile dvoličnu politiku i „ispod stola“ često su išle na ruku monarhijskoj rimokatoličkoj vjeri. (npr. 1881. osnovana je Vrhbosanska nadbiskupija na čelu sa J. Štadlerom ). Vlasti su svim sredstvima gušile nacionalno-vjerske pokrete i socijalne nemire koji su se veoma brzo širili među pauperizovanim stanovništvom Bosne i Hercegovine. Monarhija je u BiH stvorila čvrstu birokratsku strukturu koju su činili većinom ljudi koji su došli izvana. 1908. godine izvršena je Aneksija BiH, do tada je Bosna i Hercegovina još uvijek formalno bila pod vlašću sultana i Osmanlija. Aneksija nije donijela nekih većih promjena u samoj Bosni i Hercegovini. Planovi za Aneksiju BiH rađeni su već ranije, a Mladoturska revolucija u Osmanskom carstvu, koja je mogla dovesti u pitanje položaj BiH, samo je bila dobar povod za nju. Nezadovoljstvo ljudi u BiH je sve više kulminiralo zbog neostvarivanja punih vjerskih (crkvenoškolskih), socijalnih i nacionalnih sloboda. Tek 1911. godine je K&K Monarhija napravila pomak u agraru i donijela „Zakon o fakultativnom otkupu kmetstva i zemlje u BiH“.
(Nastaviće se)