Piše: Saud Grabčanović
Početak posjete nadvojvode Franca Ferdinanda Sarajevu
U martu 1914. godine je u novinama K&K Monarhije bila zvanično najavljena posjeta nadvojvode Franca Ferdinanda pokrajini BiH. Odluka o prisustvovanju prestolonasljednika manevrima i posjeti gradu Sarajevu donesena je još krajem 1913. Godine, kada je Franc Ferdinand postao generalni inspektor oružanih snaga Austro-Ugarske. Najavljeni manevri, koji su prije toga mnogo puta odgađani, trebali su služiti kao prijetnja i pritisak, a možda i kao priprema za budući rat sa Srbijom, a i izvedeni su upravo u blizini granice tadašnje K&K Monarhije i Srbije. Predlagač manevara bio je general Oskar Poćorek (Potiorek), zemaljski poglavar BiH, kojemu je posjeta nadvojvode trebala biti jedan od vrhunaca karijere. Poćorek je znao da ima priliku da pokaže pred prestolonasljednikom kako je uspio smiriti i popraviti stanje u tom zabačenom kutku Monarhije. Nakon Sarajevskog atentata u Prvi svjetski rat koji je uslijedio general Poćorek je ušao kao komandant „Balkanske vojske“ (II, V i VI armija). Kako je pretrpio poraze na Ceru i Kolubari, u kojima je srpska vojska nanijela teške gubitke monarhijskoj vojsci, Poćorek je bio smijenjen sa tog položaja. Franc Ferdinand je u posjetu BiH krenuo iz Beča 23. juna 1914. godine posebnim vozom do Trsta. Iz Trsta je vojnim brodom „Viribus unitis“ doplovio do Metkovića, gdje mu je pripremljen svečani doček. Tu ga je čekao posebni voz koji ga je vozio do Sarajeva, uz kraće zadržavanje u Mostaru, gdje je prestolonaslijednik održao govor okupljenom narodu. Popodne 25. juna 1914. godine Franc Ferdinand je stigao u Sarajevo, gdje je zajedno sa ženom Sofijom odsjeo u tada najboljem hotelu „Bosna“ na Ilidži. Sofija, koja je bila šikanirana na bečkom dvoru zbog svog „nižeg“ porijekla, bila je oduševljena dočekom na putu za BiH. Sofija je putovala odvojeno od muža vozom i to preko Budimpešte i Slavonskog Broda. Na svim usputnim stanicama bio joj je priređen veličanstven doček. Po izjavama očevidaca, njen dolazak u Bosnu je smirio do tada vrlo napetog prestolonaslijednika, koji je nakon završenih manevara pozitivno ocijenio moderno opremljene Poćorekove trupe koje su izvršile tu vježbu. Dok je Franc Ferdinand zadovoljno vršio inspekciju carskih trupa, Sofija je kratila dane posjećujući sarajevske škole, crkve i razne dobrotvorne ustanove. U tako dobrom raspoloženju, dan prije atentata, prestolonasljednički par je odlučio da na svoju ruku napusti hotel na Ilidži i da ode u šetnju-neslužbenu posjetu Sarajevu. Ta posjeta je jako iznenadila sarajevsku policiju, a iznenadila je i Gavrila Principa. On je sjedio u Semizovoj kafani kada su Franc i Sofija prošli tik pored njega! Međutim, Princip u tom trenutku kod sebe nije imao pištolj. Dan prije toga na Ilidži je jedan policijski agent vidio Nedeljka Čabrinovića. Znajući za njegov izgon iz grada zbog sudjelovanja u štrajku 1912. Godine, policijski agent je zatražio instrukcije od svojih nadređenih. Njegovi pretpostavljeni su ga obavijestili da je taj izgon u međuvremenu bio ukinut i da protiv Čabrinovića po zakonu ne mogu ništa preduzeti. (Grgić Stipica : „Mlada Bosna i Sarajevski atentat 1914“).
Na Vidovdan 28. juna 1914.godine, po planu posjete BiH, trebala je biti obavljena prijepodnevna službena posjeta Franca Ferdinanda Sarajevu. Popodne toga dana je Franc Ferdinand trebao napustiti Sarajevo i vozom otputovati za Metković. Odatle je trebalo da brodom putuje do Trsta, iz kojeg bi se vozom vratio kući u Beč. List „Bosanska pošta“ je dan ranije donio cjelokupan plan prestolonaslijednikove posjete sa tačnim mjestima u Sarajevu koja će posjetiti. Saznavši za rutu, Princip je odlučio da atentatori postave zasjedu na Apelovoj obali uz rijeku Miljacku. Tim je putem pristolonasljednik trebalo da prođe čak dva puta i to u vrlo kratkom vremenskom razmaku. Podijelivši oružje i cijankalij sa Ilićem dan ranije, Princip je objasnio svima posebno gdje se trebaju nalaziti u trenutku prolaska kolone s prestolonasljednikom. Kako su zavjerenici dobili samo tri bočice toga otrova, a sada je u grupi bila šestorica atentatora, presipali su otrov u male papiriće koji su trebali ispiti odmah po izvršenom činu. Međutim, ni jedan atentator nije uspio da se otruje i umre od tog cijankalija, pošto je ovaj otrov izgleda bio prestar ili je izlapio prilikom presipanja ili su doze bile preslabe. Na Vidovdan 1914. godine u Sarajevu je osvanuo jako lijep dan. Posjeta gradu Franca Ferdinanda je trebalo da traje tačno 10 sati, a plan posjete je bio ovakav: „Vožnja visokog para automobilom kroz Mustajbegovu ulicu i Apelovim kejom do sarajevske Vijećnice i nazad“. Atentatori su već od ranog jutra bili na dogovorenim mjestima. Princip je od 9 sati već bio na svom „položaju“ i očekivao je povorku od šest vozila, a u jednom od njih trebao je biti Franc Ferdinand. Grad je bio pun policije koja je pazila na prolazak visokog para, ali oni uopšte nisu primijetili ništa sumnjivo, niti su im bili sumnjivi naoružani atentatori koji su se slobodno šetali među okupljenim narodom. Oko 10 sati pojavila se kolona automobila koja se kretala predviđenom trasom. U prvom automobilu sjedili su gradonačelnik Sarajeva Fehim ef. Ćurčić i šef policije Gerde. Iza njih, u autu grofa Harača, sjedili su Franz i Sofija, te general Poćorek. Slijedila je kolona auta iz kojih su ljude poredane uz Apelov kej posmatrala nasmiješena lica Sofijinih dvorskih dama, oficira i bosanskih zvaničnika. Posljednji auto u koloni bio je prazan i trebalo je poslužiti za slučaj da se pokvari neko od auta sa putnicima u koloni. Okupljena masa naroda je glasno klicala u znak pozdrava gostima, uz lupanje crkvenih zvona i topovske salve u čast prestolonasljednika. Okolne kuće su bile ukrašene zastavama Monarhije i cvijećem. Ovakav doček je dosta zbunio atentatore. Zbog toga najstariji atentator koji je bio prvi u nizu, Muhamed Mehmedbašić, nije bacio bombu, kasnije se pravdao činjenicom da je odmah do njega stajao policajac. Automobil je nastavio dalje i prošao je kraj Vase Čubrilovića, koji je kasnije na suđenju rekao: „Kad se dovezao nadvojvoda, nisam se mašio za revolver, jer mi je bilo žao nadvojvotkinje.“ Auto je došao i do Cvjetka Popovića, koji je kasnije pošteno priznao da nije imao hrabrosti da izvrši čin. To nije pokolebalo Nedeljka Čabrinovića, koji je izvadio ručnu bombu, aktivirao je udarcem, te je bacio na nadvojvodinin automobil. Kako je bomba imala odgodu eksplozije od 10 sekundi Čabrinović je iskoristio vrijeme da popije cijankalij i baci se u rijeku Miljacku. Precizno bačena bomba ipak se u letu odbila od krova automobila prestolonasljednika i pala na zemlju. Bomba je eksplodirala i pri tome je lakše i teže ranila nekoliko ljudi iz mase, a među njima i Poćorekovog ađutanta Mericija, koji se nalazio u četvrtom automobilu iz kolone. Uglavnom, među teže i lakše ranjenim bili su članovi svite i građani: Artur i Ida Pfob, Jakov Reich, Mara Skorup, Miško Jakšić, Ida Pfob, Uroš Špirić, Bernhard Schwartz, Smail Spahović, Erich Merizzi, Alexander Buss-Waldack, Ana Bložun, Ibrahim Đuselbeg, Josefina Rupnik, Marija Keller, Mici Mohy, Josef Ascher Danon i Lorenzo di Terlizzi. Od eksplozije je bilo oštećeno i treće vozilo. Kolona je nakratko zaustavljena. Otrov kojeg je terorista Čabrinović popio nije ga usmrtio, već mu je samo izazvao rane u ustima, pa ga je živog iz Miljacke izvukla i uhapsila policija koja ga je okrutno batinala. Nakon ovog prvog i neuspješnog atentata automobili iz kolone sa prestolonaslijednikom prvo su se zaustavili, a onda nastavili ubrzano voziti do Gradske vijećnice. Gavrilo Princip nije iskoristio trenutak zaustavljanja i pometnje koja je bila nastala, jer je gledao što se desilo sa Čabrinovićem. Dok su ostali atentatori stajali dezorijentisano, kolona u kojoj je bio Franc Ferdinand došla je do Vijećnice. Pred Vijećnicom je uslijedio pozdravni govor gradonačelnika Sarajeva u kojem se govorilo o radosti stanovnika „grada koji sav treperi od silne sreće što mu je u dio pala čast da na svojim ulicama vidi uzvišene goste, budućeg cara i njegovu suprugu“. Franc Ferdinand je nakon tog govora dao par ciničnih izjava, uperenih najviše Poćoreku. Prema pisanju “Sarajevskog lista”, prestolonasljednik je rekao da se prijateljska posjeta ne dočekuje bombama. Poćorek je smirivao prestolonaslijednika obećavajući mu da se to neće više desiti i da će doći do izmjene rute kretanja. Međutim Poćorek je zaboravio da o tome obavijesti vozača nadvojvodinog automobila, kao i ostale vozače iz pratnje. (Luigi Albertini, 1953., str. 36., 37.).
(Nastaviće se)