Piše: Boris Dežulović
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Hodža. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći, pa gurne mobitel harmonikašu pod bradu. Onda ovaj afektiranim kafanskim vokalom deset minuta pjeva za moje uši, a u pozadini se čuju mehki Benjin glas, fina Durmina terca i Šahinov refren “Dabogda sve izgorilo!”.
Kad me, pak, u ova doba godine umjesto Kože u dva iza ponoći zove Hodža, i umjesto vica o kravi i trešnjama čujem Titija iz Blagaja, ili kojega li je već kafanskog harmonikaša Hodža doveo, i Šahina kako viče “Dabogda sve izgorilo!” – to znači da se u Šahinovoj vikendici na Boračkom jezeru peče rakija.
Svake godine u ovo doba cijela Bosna, na užas mjesnih hodža, miriše na kominu šljive iz velikih plastičnih kaca i topli destilat iz kotlova natkrivenih maskirnim šatorskim krilima. Sve što su islamski učitelji radili godinu dana, sve hutbe i fetve, svi ezani i hadisi, svi Saffovi uvodnici, sva dvadeset četiri broja Preporoda i svih trideset dana ramazanskog farza, sve se hodžama raspadne s prvim danima jeseni, kad im se džematlije u petak potrpaju u stare golfove dizelaše, da na ledini pred nečijom vikendicom raspoređuju drva – malo pod ražanj s jagnjetom, malo pod rakijski kotao.
Postoji popularna teorija o tome, o rakiji koja je spasila “bosanski islam”. Sve su, kažu, Bošnjaci otrpjeli i izdurali, pristali su vratiti se u džamije, i klanjati ako treba svih pet puta dnevno, i na hadž u Saudiju su pristali, odrekli su se i psovke, i Djeda Mraza, i rock n rolla, i pršuta i svinjetine, brade će ako treba pustiti i pantale skratiti, žene ogrnuti u čaršafe, na sve je Bošnjak spreman otkrivši ponovo islam, i svega se on spreman odreći osim – šljivovice.
Golemi historijski proces reislamizacije bosanskih muslimana propadne tako svake godine u ovo doba, jednoga od prvih jesenjih petaka, kad Bosna zamiriše na kominu šljive iz velikih plastičnih kaca i topli destilat iz kotlova natkrivenih maskirnim šatorskim krilima. Pa u ponedjeljak sve ponovo, opet hutbe i fetve, ezani i hadisi, opet trči po džematu, uči i proučavaj, tumači i objašnjavaj, piši uvodnike i štampaj Preporod, sve do ramazanskog Bajrama, kad hiljade stabala šljive đavolski otežaju zrelim ljubičastim plodovima.
Popularna je, rekoh, ta teza, pa su se na nju navukli i neki zapadnjaci. Svojedobno je tako jedan njemački novinar primijetio kako se u “Grbavici” Jasmile Žbanić “lijepo vidi ta folklorna nota bosanskog islama”, naime “pije se rakija”, što je “u upečatljivoj suprotnosti strogim običajima, te konzervativne vjerske zajednice”. Jedva su, jasna stvar, takvu definiciju bosanskog islama dočekali stražari “konzervativne vjerske zajednice”, pa uzvratili kako maksuzija nije “pozitivna devijacija” islama, jer islam je jedan, i on takav, jedan, izričito brani konzumiranje alkohola.
I jer bi u slučaju da islam nije jedan, i da ima više svojih “folklornih nota”, gospodin novinar morao makar prihvatiti, ako već ne duboko poštovati, i folklornu notu saudijskog islama, gdje tradicionalno vješaju homoseksualce, i folklornu notu iranskog islama, gdje se šijiti na blagdan Ašura režu po licu. Ili, recimo, folklornu notu somalijskog islama, gdje njeguju običaj genitalnog sakaćenja djevojčica.
Matematička jednadžba, po kojoj običaj ispijanja šljivovice iz čokančića, ako ga upišemo kao “folklornu notu bosanskog islama”, ispada isto što i običaj vješanja saudijskih homoseksualaca, samoranjavanja iranskih šijita ili sakaćenja somalijskih djevojčica – ispravno je, naravno, postavljena, ali rezultat nije točan. Jer šljivovica jednostavno nije “devijacija islama”, niti njegova bosanska “folklorna nota”.
Advokati islama i tužitelji rakije iz nekog su razloga, međutim, propustili izvesti ključni dokaz za vlastitu tezu: “folklorna nota” poput obrednog vješanja homoseksualca i unakaživanja djevojčice, za razliku od rakije, ili a) proizlazi iz tumačenja islama, ili je b) islam podržava.
Pojednostavljeno: da li islam izričito zabranjuje vješanje homoseksualaca ili obrezivanje žena, kao što izričito zabranjuje konzumiranja alkohola? Boje li se somalijski vjernici, kad prljavim nožem sakate djevojčicu, da će naići mjesni hodža? Postoji li u Saudijskoj Arabiji vic kad Mujo i Suljo vješaju pedera Hasu, pa kad Mujo vikne “Skloni ba uže, ide hodža!”, da Suljo odgovori – “Šta ti je, ne zna hodža čvor!”
Stvar je u tome da bosanska maksuzija niti je “devijacija islama”, niti s islamom ikakve veze nema. Običaj da se s jeseni Bošnjaci trpaju u golfove i okupljaju oko rakijskih kotlova mnogo je, hm, sekularnije naravi. Isti običaj, naime, imaju – vjerovali ili ne – i bosanski katolici i bosanski pravoslavci, a zabilježen je i slučaj kad se među maksuzdžijama na Boračkom jezeru našao i jedan ateist.
Ako je, dakle, išta mehka bosanska maksuzija spasila, ili je barem na posljednjoj straži, onda je to – sekularna Bosna. S jasno razdvojenom crkvom i državom, bogomoljom i kotlom. Iako je rakiju, baš kao i islam, primila od Turaka.
Ima mađarski pisac Bela Hamvas svoju teoriju o tome, pa kaže kako se narodi dijele na vinske i rakijske. Oni vinski, veli on, “ne žive u povijesnoj stvarnosti, već u baštini zlatnog doba: sve su vinske zemlje, kao i svi vinski krajevi, idilične”, dok rakijski narodi, “ako i nisu ateistički, u najmanju ruku naginju idolopoklonstvu”. Rakijski su narodi, naime, zaglavljeni u povijesnoj stvarnosti, a ako iz nje i bježe, nestvarnost im svakako nije “baština zlatnog doba”. Baš kao što im ni stvarnost nije “idilična”. Vino je, naime, radost, a rakija je blues. Dert. Zato je Bosna rakijska kultura.
Ima i Kožo, jasno, svoju teoriju o šljivi i islamu. Elem, popela se krava na stablo šljive, a zeko je u čudu odozdo pita: “Šta radiš gore?” “Ništa”, odgovorila krava, “evo jedem trešnje.” “Al to je šljiva, ženska glavo!”, nasmijao se zeko. “Znam”, mirno će krava, “ja ponijela od kuće.”
Kakve to veze ima i sa čim?, pitate se vi. E, točno takve kakve i rakija s islamom. Može li, naime, musliman piti rakiju? Može, ako ponese od kuće.
(pescanik.net)