Dok ulazim u nekadašnju Skojevsku ulicu, u blizini Gradskog parka, u zaleđu Centra za socijalni rad, zapahne me miris cvijeća. Zelenilo obavija mirne kuće koje kao da se naslanjaju jedna na drugu. Reklo bi se – oaza mira i ljepote. A onda u ušima počne da tutnji april 1992. godine, krv zapljusne sjećanje, i sjenke ubijenih ljudi zakorače ponovo na asfalt. Čini mi se da ih vidim dok koračam uskom, sunčanom ulicom. Stoje kraj kapija, gledaju u svoje kuće, pa lagano, ne otvarajući vrata i ničim ne remeteći tišinu, ulaze u svoje avlije pune spokoja. Zastaju pred kućnim vratima, pogledima miluju travu i cvijeće, pa utonu u hlad zidova. Zastajem pred kućom Isaka Sahačića i oklijevam da uđem, da ne poremetim sliku koja mi leluja pred očima. Preko puta su kuće Sime i Gorana Bobića u kojima su spas našli preživjeli članovi porodice Bišanović. Malo dalje, krvave sjenke Bisere Bišanović, njenih kćeri Nermine i Mirsade, unuka Damira i stanarke Radmile, izmiješanih ruku i pogleda, ulaze kroz avlijska vrata, i klize po zelenilu. Tu blizu braća Mirsad i Nedim Denjagić, ruku pod ruku, stoje kraj kapije i svoje se kuće nagledati ne mogu, a nedaleko odatle sjenka Dževada Jašarevića leži na asflatu, i nikako ne uspijeva da se podigne.
Toga dana Dževad nije uspio da ode na svoje radno mjesto, u opštinsku Upravu prihoda, pa je sjedio kod kuće i igrao se sa sedmogodišnjom kćerkom Vildanom, da je umiri, da joj odvrati pažnju od fijuka metaka i straha koji je, kao vrelo ulje, curio niz sokak. Svojih četrdeset godina on je proživio u miru, bratstvu i jedinstvu i čvrstom ubjeđenju da se nedužnim ljudima nikad ništa loše ne može desiti i da svijet pripada pravdi i pravednosti. Kad su upali u njegovu kuću, arkanovci su mu grubo oteli dijete iz naručja, odgurnuli njegovu ženu Sulejmanu i bez riječi objašnjenja izveli ga napolje. Ubili su ga na ulici, nekoliko metara od kuće. Na drugi svijet ispratili su ga Sulejmana, otac Hilmo i majka Aiša, sleđeni u nevjerici i bolu koji su nadživjeli vrijeme. Njegova mala Vildana, koju je volio iznad svega, ostala je toga trena sama na hladnoj vjetrometini života, bez onoga koji joj je bio najpotrebniji. Uzalud su svi ponavljali jednu istu riječ : zašto, uzalud se ta riječ kotrljala kroz grla i kroz srca stotina ljudi, uzalud su se svi pitali kome su njihovi najmiliji skrivili i zašto baš oni. Bilo je to vrijeme pitanja bez odgovora.
Stojim pred kućom Isaka Sahačića, i gledam sjenke ubijenih. Na njihovim licima samo tuga, nema bijesa ni osvete. I čuđenje, koje ni smrt nije izbrisala. Onda se okrenem, da im ne remetim mir. U avliji Isak i njegova žena Hadžira sjede za stolom ispred verande, sjede i šute. I to sam nalazio u svim kućama i svim avlijama u koje sam ulazio da pitam za ubijene, nestale, mučene i progonjene.Teška, tamna tišina na usnama i u očima, i bol koja se izlije čim se pomene ono što je bilo. Za mnom i knjigom koju pišem putuju uzdasi i suze, putuje tuga veća od planine, i sve se to sliježe na moja ramena. A valja meni dalje.
«Moj brat Muhamed je bio rijetko miran momak», priča Isak, a pogled mu izgubljen negdje u drugom nebu. Bio je mlad, rođen je 1964. godine, 16. jula, bio je najmlađi i nekako smo ga svi pazili. Posebno sestre Sulejmana, Đulsa i Emina. Naš otac Hilmo odgajao nas je da budemo dobri i da volimo ljude. On je bio prvoborac, partizan, bio je strog, ali pravičan, kako su ti ljudi već znali biti, ponosili smo se njime. Na neki način je na vrijeme završio svoj život. Umro je 27. marta te, 1992. godine, i nije, srećom, zapamtio zlo koje nas je snašlo. Da je tada bio živ, umro bi poprijeko.
Kad su pobili ove naše komšije, pa mi ubili zeta Dževada, svi smo ostali bez riječi. Zamisli, toliki ljudi i žene, mali Damir, a zbog čega? Prosto, gledali smo leševe, a nismo mogli da vjerujemo. I danas nas guši ta nevjerica, kao da je pola nas samih umrlo tada. Kako je moguće da neko dođe u kuće i pobije tolike mirne ljude i žene, ni zbog čega? I da nikoga nije briga zbog toga, da niko ne odgovara, da se niko i ne zapita zašto se to dogodilo?
Naša majka Ramiza bila je posebno vezana za Muhameda. Nije bio oženjen, i ona je stalno gledala za njim, da mu šta ne zafali, da ga ne uhvati promaha, takve su majke. Muhamed je kao VKV metalostrugar radio u Željezari, i svi su ga voljeli. Odjednom, 18. aprila 1992. godine, još se tuga i jad nisu ni slegli nakon onoliko ubijanja u prvim danima aprila, dođe policija po njega. Kažu : ima pet minuta da se spremi. Mi, samo što ne pocrkasmo. Pođem i ja. Nešto su pričali s njim, on izgubljen, nit zna šta oni hoće, nit što ga vode. Sutradan dođu ponovo, pa onda ponovo. Tad mu kažu da je sve u redu, i da može slobodno i ubuduće ići u džamiju. Zamisli, on je bio vjernik, u to vrijeme pred rat, to je bio njegov izbor, pa zar je to moglo smetati ikome na svijetu?
Mi malo odahnuli. Ali, te, sljedeće večeri, došli su još jednom. Bili smo to veče s majkom, ja i Muhamed, još su njene rane bile svježe, nakon očeve smrti, a pogotovo nakon Dževadove pogibije. Oko 10 sati ja sam prešao u svoju kuću, ostadoše njih dvoje. Nije prošlo ni pola sata, majka lupa na vrata, sva u suzama :»Odvedoše ponovo Muhameda!» Ona je bila na spratu, taman je bila legla, kad se začulo lupanje na vratima. Mislila je da sam se ja vratio, a onda je začula oštar, prijeteći glas koji je ponovio poznatu rečenicu : «Pođi s nama.»
Ja skočim, zovem policiju, kažu da ne znaju ništa. Odem ujutro, kažu mi : «Nema njega ovdje.» Kako nema, pa kuda su ga onda odveli, ako nisu u policijsku stanicu? Dežurni me odvede u zatvor, da se sam uvjerim. Tamo sam vidio samo muškarca i ženu, meni nepoznate. Razletimo se onda na sve strane, pitamo sve i svakoga, Muhameda nema, kao da je u zemlju propao. U policiju sam išao još nekoliko puta, onda su me istjerali. Imao sam utisak da nam se podsmijevaju, gdje god smo išli. Dao sam i krv na DNK analizu, ali još ništa nema.
Često sanjam brata. Gleda me nekako tužno, kao da me moli da ga ukopam kao insana, a ja ne mogu, ne mogu mu dati mir koji svaki mejt zaslužuje, samo mu ove moje suze mogu dati.
A majka je čekala Muhameda, i nikad nije dala da se kaže da je ubijen. Nikad. Samo je ćutala i gledala kroz prozor. Čekala ga je godinama, i godinama vehnula, pa se i ugasila prije dvije godine.
Mi smo sad u inostranstvu. Pa kad dođemo, sjedimo ovako ja i Hadžira, i ne govorimo ništa. Ona je izgubila brata kod Goražda, Arif Omerović se zvao. Kako je on prošao, to je jezivo, prosto, nije za priču. Mog Muhameda nema. Eto, i Dževad je ubijen, i svi ti ljudi oko nas, voljeli smo ih i poštovali kao da smo familija. A i oni nas. Suviše smrti, suviše i za sto ljudskih života, a kamoli za jedan, i kako to živ čovjek može preboljeti?»
(Iz knjige „Majstori mraka“ I dio)