Piše: Saud Grabčanović
Bukureštanski mir između Osmanskog carstva i Rusije
Počevši već od 1810. godine međunarodna politička situacije se počela nepovoljno odvijati za carsku Rusiju koja je bila glavni saveznik srpskih ustanika i koja je vodila rat sa Osmanskim carstvom na Balkanu. Austrijski dvor, potpuno poražen i ponižen od Francuza, u to vrijeme se izmirio sa njima, orodio sa Napoleonom i počeo prema petrogradskoj vladi voditi neprijateljsku politiku, u skladu sa Napoleonovom. Austrijsko i rusko suparništvo na Balkanu trajalo je već godinama od ranije i nije se moglo prikriti ni u vrijeme kada su odnosi između dva carstva bili sasvim prijateljski. Ruski car, uvidjevši veliku opasnost koja njegovoj zemlji prijeti od Napoleona, nudio je Beču da okupira i pripoji sebi Vlašku i sve krajeve zapadno od nje, zajedno sa Srbijom. Međutim austrijski car, koji je bio Napoleonova marioneta, to nije smio prihvatiti, jer se kosilo sa Napoleonovim dogovorom sa sultanom o nenapadanju.Na drugoj strani, Austrija je 2. marta 1812. godine sa Napoleonom potpisala savez protiv Ruskog carstva. Nakon potpisivanja ovog pakta Napoleon je naredio pripreme za veliki pohod na Moskvu, koji će biti najveći ratni pohod u dotadašnjoj istoriji čovječanstva. Posle ovog francusko-austrijskog saveza carska Rusija se nije mogla više zadržavati na balkanskom ratištu niti ratovati sa Osmanskim carstvom i braniti interese pobunjenih Srba. Carska Rusija je bila prinuđena obustaviti ratne operacije protiv Osmanskog carstva na Balkanu i Porti je ponudila hitno sklapanje mira. Pošto je znao za Napoleonove namjere u pogledu Rusije, osmanski sultan Mahmud II je nastojao da ostvari što povoljnije uslove za mir i stoga je na ruske ponude o miru odgovarao zatežući se i proširujući svoje zahtjeve. Posle velikih diplomatskih napora sa ruske strane, napokon je 28. maja 1812. godine sklopljen Bukureški mir. Njime je okončan Rusko-turski rat. Rusi su poslije teških pregovora unijeli u taj ugovor jednu tačku koja se odnosi na Srbe i njihov daljnji položaj u Osmanskom carstvu. 8. tačka Bukureškog mira predviđala je za pobunjene Srbe potpunu amnestiju i jednu vrstu samouprave o kojoj su se predstavnici ustanika trebali dogovoriti sa Portom, a ta autonomija bi bila slična onoj koju su već imali Grci na Peloponezu. Osmansko carstvo je tom istom tačkom dobilo pravo da vrati svoju vojsku u gradove u Srbiji, a srpska strana je morala da poruši sva utvrđenja podignuta tokom ustanka. Srpski ustanici su tim ugovorom bačeni na polaznu tačku koju su mogli imati, ako ne 1804, onda sigurno 1807. godine, kada im je tzv. „Ičkov mir“ kojeg im je ponudio sultan nudio mnogo više. Međutim, oni su tada tu sultanovu ponudu odbili. Rezultati rusko-turskog mirovnog ugovora sklopljenog u Bukureštu, za srpske ustanike i njihovo vođstvo bili su porazni i to u tolikoj mjeri, da ih Rusi nisu smjeli iskreno i u cjelini priznati srpskom vođstvu na čelu sa Karađorđem! To srpsko vođstvo je vodilo tvrdu, nepromišljenu, avanturističku i ekstremističku politiku koja je imala samo jedan cilj, a to je potpuna samostalnost Srbije. Kasniji događaji će pokazati da je taj njihov arogantni i nepopustljivi stav bio kontraproduktivan i na kraju im se obio o glavu! (Sličan pristup su u posljednjem ratu prema mirovnom sporazumu imali Srbi u Krajini u Hrvatskoj, pa ih je ta njihova tvrdoglavost na kraju jako skupo stajala). Bukureštanski mirovni sporazum između Rusije i Osmanskog carstva uopšte nije predviđao nikakvu nezavisnost za Srbiju i Srbe. Bukureštanski mirovni sporazum je, naprotiv, sa aspekta tadašnjeg međunarodnog prava značio mnogo samo za Osmansko carstvo, jer mu je davao pravo da ponovo povrati sve svoje privremeno uzurpirane teritorije mirnim putem i da na njima ponovo uspostavi svoju vlast. U slučaju da ustanici ne prihvate taj potpisani mirovni sporazum, sultan je imao alibi i puno pravo da svoju odmetnutu pokrajinu primjenom vojne sile vrati u okvire svoga Carstva.
Smjena valije-vezira Bosanskog ejaleta, dolazak Ali-paše Derendelije
Nakon potpisanog Bukureštanskog mira, Visoka Porta i sultan Mahmud II su vodili svoju politiku prema ustanicima u dva pravca. Porta je odlučila da najprije pokuša riješiti problem mirnim putem, pregovorima sa ustanicima. Istovremeno je na drugoj strani „za svaki slučaj“ ako bi pregovori propali, započela pripremu konačnog vojnog slamanje pobune u Srbiji. U svrhu priprema za to sultan je početkom 1812. godine smijenio sterilnog vezira Bosanskog ejaleta Ibrahim-pašu i na njegovo mjesto je postavio odlučnog i veoma mudrog Ali-pašu Derendeliju, ranijeg odmetnika protiv njegove vlasti, koji se borio na strani Osman-paše Pazvanoglua kod kojeg je naučio i dobro „ispekao“ ratničke vještine. Novi bosanski namjesnik Ali-paša Derendelija, punog imena Derendeli Silahdar Ali-paša, rodom iz Darende (Turska) – pa odatle nadimak Derendelija, stigao je u vezirsku prijestolnicu Travnik 19. maja 1813. godine u pratnji 200 Arbanasa, dva topa i desetak tobdžija. Nijedan valija prije Ali-paše nije u Bosnu dolazio sa ovako velikom oružanom pratnjom. Derendelija je u to vrijeme slovio za veoma autoritativnog, neustrašivog i hrabrog čovjeka, koji je svoju mladost proveo kao razbojnik „krdžalija“ po balkanskim planinama. Već od prvih dana svog vezirstva u Bosni, Ali-paša je preduzeo korake sa ciljem prikupljanja vojske za planirani pohod na Srbiju. 30. maja 1812. godine je sazvao veliki Divan u Travniku na kojem je pročitan sultanov ferman kojim se naređuje pohod na Srbiju. Tri dana nakon sklapanja Bukureštanskog mira, 31. maja 1813. godine, valija Ali-paša Derendelija je naredio da se u Bosanskom ejaletu prikupi i opremi 100 hiljada vojnika za predstojeći veliki vojni pohod na Srbiju.
Danas postoji jedna anegdota vezana za bosanskog valiju, vezira Derendeliju. Njena istinitost nikada nije dokazana, ali nam najbolje govori koliko je taj bivši razbojnik bio plemenit čovijek: „Jedne prilike je osmanski namjesnik u Bosni Ali paša Derendelija (1813 – 1815) došao u Travnik kako bi pokazao svoju snagu i veličinu. Da bi se pokazao višim u očima Bošnjaka naredio je da mu dovedu tri najveća zločinca iz tamnice u namjeri da ih pogubi na divanu. Kada su ih doveli pred njega i kada je prvog upitao ko je i odakle je, ovaj mu je odgovorio: “Ja sam Derendelija, sin tog’ i tog'”. Pošto je uistinu bio njegov zemljak, nije dao dozvolu da ga smaknu nego ga je oslobodio. Kada je drugog upitao i kada se ispostavilo da je i on njegov zemljak, i njega je oslobodio. Onaj treći se slučajno desio Arap, pa čuvši kako se ona dvojica spasiše na pitanje odakle su, htio je i on reći Derendelija, ali kao Arap, nije mogao izgovoriti pravo, pa povika: “Tereleli, Tereleli – gospodine”. Na to se paša nasmija i njemu oprosti“.
(Nastaviće se)