Piše: Jusuf Trbić
Evo, već je puna dvadeset i jedna godina od najvećeg zločina u Bijeljini – ubistva 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo sedmero djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina. Slučaj je užasan ne samo zbog broja ubijenih, zbog žena i djece, već i zbog svjesnog izbora žrtava i načina na koji je sve urađeno. I, još više, zbog činjenice da ovaj slučaj nije procesuiran do današnjeg dana, mada se o njemu sve zna : i ko je naredio, i ko je pucao, i ko je čuvao stražu. Sve. I pored toga što svake godine podsjećamo na taj zločin i tražimo istragu, niko ni da se počeše po glavi. Nesumnjivi dokazi, koji sve govore, šetaju od jedne do druge ladice u Sudu BiH, i skupljaju prašinu. Dokle će, ne zna se.
Da se podsjetimo. U noći između 24. i 25. septembra 1992. godine, u tri kuće u bijeljinskoj mjesnoj zajednici Bukreš, u blizini kasarne, upali su pripadnici specijalne jedinice MUP-a RS, poznati pod nazivom “Pahuljice”. Ta jedinica je primala naredbe isključivo s vrha MUP.a, od ministra Miće Stanišića i njegovog zamjenika Tome Kovača. A ko je njima naređivao– zna se. Mićo Stanišić je u Hagu oslobođen optužbi za ovaj zločin, a Tomo Kovač, mirno živi u Novom Sadu i bavi se biznisom. Policajci su izveli sve koje su našli u te tri kuće, uključujući i šestogodišnjeg Admira Sarajlića. On je spavao, pokriven jorganom, nije mogao da se razbudi, a kad je ubačena u kamion, njegova majka Amira je zavrištala : “Gdje mi je Ado?”.Jedan od policajaca se vratio, našao dijete i donio ga majci. On je znao ono što Amira nije – znao je kuda ih vode.
Sve njih su izbacili iz kamiona na obali Drine, kod Balatuna, i pobili ih, a tijela su kasnije pobacali u vodu mještani, koje je policija dovela. Ubijeni su : Admir i Alma Sarajlić, djeca od 6 i deset godina, njihovi roditelji Amira (1955.) i Osman ( 1956.), Osmanov mlađi brat Senad ( 1967.), pa roditelji Osmanovi i Senadovi, Izo (1931.) i Rašida (1920.), a uz njih i : Derviša (1956.) i Muharem Sarajlić ( 1952.), njihova kćerka Selma ( (1980.) i sin Zekerijah (1976.) Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934.) i njena sestra Najla Džafić (1931), koja im je te noći došla u posjetu. Ubijeni su i Sejmenovići : Jusuf (1949.), njegova žena Izeta ( 1951.) i djeca Edina ( 1973.) i Edin ( 1979.). Pored njih i Malagići : Rašid (1947.), njegova majka Haša ( 1926.), Rašidova žena Amira ( 1953.) i djeca Elvir (1972.) i Almir (1974.).
Bili su to najmirniji ljudi na svijetu, koji ni svoju sjenku nikada nisu zgazili. Kakav je to monstruozni um smislio ovakav zločin, planirao ga i izvršio, kakvi su to ljudi koji i danas šute o svemu, pa čak ni riječ osude neće da izreknu? Šute političari i policajci, šute sud i sudije, šute mediji, ali i obični građani. Niko ni riječ da kaže. Bijeljinska BN Televizija, koju mnogi Bijeljninci tako rado gledaju, nikada nije progovorila o ovom zločinu, a svake godine, uz dan žalosti, pravi neviđenu farsu od Tuzlanske kolone, za koju je i Haški sud rekao da tu nema elemenata zločina. Prošle godine je, u organizaciji “Preporoda” i Dječije ambasade Međaši, obilježena dvadeseta godišnjica od ovog strašnog zločina. Pozvani su i mediji, došle su čak i ekipe BN Televizije i RTRS, i snimili priloge. Ali ih nisu emitovali. Ja sam im onda uputio otvoreno pismo, pod naslovom “Medijski fašizam”, i upitao ih da li bi tako reagovali da su pobijena srpska djeca, žene i civili. Naravno, nisu mi odgovorili.
Evo sad i imena zločinaca, pa ako ih sud nije imao do sad ( a jeste), neka ih sad vidi. Objelodanio ih je jedan od članova ekipe ubica, kome je naknadno proradila savjest. O ovom zločinu, napisao je on, sve znaju Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić-Sara ( kome se sudi za genocid), Drago Vuković, Stevo Bokarić, znaju i ljudi iz tadašnje bijeljinske policije : Zoran-Uroš Spasojević, Slobodan Andrić, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, pa tadašnji komandir rezervne policije u Brodcu Rodoljub Ivanović, njegov zamjenik Jovo Ljubojević, i Mile Škorić, pripadnik DB-a. Oni znaju ko je pripremio teren za zločin, ko je pokazao kuće, ko je čuvao stražu, ko je organizovao bacanje leševa u Drinu.
A pripadnici “Pahuljica” su bili : komandir Duško Malović ( ubijen u Beogradu), njegov zamjenik Peđa Bartula, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento. Većina njih i danas živi u RS-u ( Sokolac).
Podsjećam na ovaj zločin još jednom, i činiću to sve dok pravda ne bude makar djelimično zadovoljena, dok bar neki od zločinaca ne dođu pred sud. Nadao sam se godinama da će se i na licima bijeljinskih Srba, osim Lazara Manojlovića, Duška Tomića, Miće Davidovića i nekih drugih, kad-tad, pojaviti stid zbog ovog i drugih zločina.
Ali se više ne nadam.