Piše: Jusuf Trbić
Prošlost u Bosni i ovom dijelu Balkana traje dugo, preko svake mjere, i nikako da se završi. Kako ujutro otvorimo oči, zasipaju nas sa svih strana vijesti o najnovijim dešavanjima u srednjem vijeku, stižu glasnici iz još davnijih vremena da nam zbore o dvije sile : carstvu Dušanovom i “lijepoj našoj” od stoljeća sedmog, i njihovoj borbi da zemljicu Bosnu svome ataru priključe. Gavrilo Princip još nišani u Franca Ferdinanda, raspada se Austro-Ugarska, a borbe u Drugom svjetskom ratu nisu ni blizu kraja – nekadašnji pobjednici partizani sad gube od četnika i fašističkih pomagača, koji su promijenili stranu, pa su Nedić i Ljotić postali antifašisti, Draža Mihajlović je postao prvi gerilac Evrope, a ustaše, poznate po tome što su bili veći nacisti od nacista, odjednom su se našli na strani pobjednika. Kako i zašto, to ni sam Bog više ne može razaznati.
Nije ni čudo što je u Bosni i danas, skoro četvrt vijeka nakon rata, prava senzacija kad se na optuženičkoj klupi nađu oni za koje svako zna da su zločinci. Pa i kad budu osuđeni, svako navija za svoje, svaka strana kao heroje slavi ubice djece, silovatelje, pljačkaše i notorne razbojnike, ubijajući tako i posljednje zrnce morala i savjesti u duši običnih ljudi. Čudo nad čudima je kad neko optuži i osudi “svoje” zločince, a skoro da je nepoznat slučaj da se takvo suđenje dogodilo u toku rata. Ipak, postoji jedan takav slučaj u Bijeljini. Kako se to dogodilo?.
…………………………….
Krajem aprila 1995. godine Osnovni sud u Bijeljini donio je presudu kojom se na različite kazne zatvora osuđuju ubice bošnjačkih civila. Ta grupa pripadnika Vojske RS-a uhvaćena je kad je počela provaljivati u srpske kuće i pljačkati ih, a tokom ispitivanja na svjetlo dana su isplivale činjenice o strašnim zločinima koji, jednostavno, nisu mogli proći nekažnjeno. Uredno otkucani zapisnik pun je opisa zločina od kojih se ledi krv u žilama. Ali, da pođemo redom.
Među slučajevima koje su iznijeli sami optuženi prvi se dogodio 16. januara 1992. godine na obali Drine kod Balatuna. Ubijeni su Nedžad Kurtović (rođen 1969.) i njegova trudna žena Edina (1970), kao i Edin Arnautović. Edinov brat Enver slučajno je preživio. Naime, njih četvoro su dvojici Srbijanaca platili da ih prebace preko Drine, a oni su angažovali grupu Željka Lakića iz Međaša. Kad su ih kombijem dovezli na dogovoreno mjesto, stali su da sačekaju Lakića i njegove, a Enver je izašao da obavi malu nuždu. U taj čas pojavio se Lakić u pratnji Branka Đurića Grbe ( iz Bosanskog Broda), i sa naoružanim pratiocima Miloradom Simanićem i Radovanom Mitrovićem, koji su odmah počeli tući Srbijance zbog nekih ranijih neraščišćenih računa. Zatim su ih sve potjerali prema Drini, i Enver, sakriven iz drveta, ubrzo je čuo rafal. Kasnije je Branko Đurić sam priznao da je on pobio troje Bošnjaka. Vratili su se s okrvavljenim Srbijancima, još jednom pregledali kombi i pitali ih ima li još koga. Oni su rekli da nema.
Ova grupa izvršila je i najmasovniji pojedinačni zločin u ovom kraju, nakon ubistva članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Bio je to zločin nad porodicom Isić, polovinom oktobra 1993. godine. Šta su radili od prethodnog zločina do tada – o tome nisu pričali. U Bijeljinu je u to vrijeme stigla porodica Isić iz Teslića, imali su sve potrebne papire za odlazak u Njemačku, koje im je poslao Rahman Isić. Bili su tu : Rahmanova supruga Belkisa ( rođena 1970. godine) i njihovo dvoje djece : Kemal, star četiri godine, i Kemala, dvogodišnja djevojčica, majka Devla ( 1949.), osamnaestogodišnji brat Mirsad i njegova šesnaestogodišnja supruga Nermina. Javili su se uredno Crvenom krstu, pa agenciji za deportacije “Evropa”, koja je radila u okviru policije, a oni su ih smjestili u hotel “Drina” da sačekaju priliku za odlazak. Sudbina je htjela da ih na pijaci sretne član Lakićeve grupe Zoran Tešanović, koji im je ponudio da cijelu porodicu prebaci preko Drine, bez čekanja. Pristali su. Po njih su došli Željko Lakić, Branko Đurić Grbo, Zoran Pantić Pinc i Zoran Tešanović, koji su se, vozeći ih tamićem, dogovorili da ih pobiju. To im je bilo najlakše. Kod Lakićeve vikendice u Međašima najprije su ih pretresli i sve im uzeli, a onda su ih odveli na obalu rijeke. Na sudu su hladno ispričali kako se sve dešavalo. Najprije je Đurić pucao iz automata u dvije žene i jedno dijete. Žene je ubio mecima u potiljak, jednu po jednu, a kad je dijete počelo plakati, on ga je uzeo ispred sebe i pucao mu u leđa. Onda je pušku dao Pantiću, koji je ubio najprije Mirsada, pa njegovu suprugu, a onda se vratio po drugo dijete i ubio ga, dok je, za sve to vrijeme, Lakić držao žrtve da ne pobjegnu.
Nisu objasnili zašto su morali da ih pobiju, zar nisu mogli da ih opljačkaju i puste? Šta bi time izgubili? Niti su govorili o tome kako su se osjećali kad su pucali u djecu od dvije i četiri godine. Vjerovatno im je bilo svejedno, jer su nastavili s tim istim poslom.
U januaru naredne, 1994. godine, Zoran Jović, takođe pripadnik Vojske RS-a, angažovao je Vlajka Mihajlovića da mu nađe nekoga ko će iz stana iseliti poznatog Bijeljinca Jusufa Hodžića Cigu i njegovu suprugu Subhiju, jer je on htio da uzme taj stan. Mihajlović je angažovao Zorana Pantića i ponudio mu 300 maraka za taj “posao”, a ovaj je to prihvatio. Pantić je onda pozvao Branka Đurića i Vukadina Karolića i dogovorio se s njima da ubiju Hodžiće. Obučeni u vojne uniforme pokucali su na vrata i predstavili se kao vojna policija, koja ih vodi na razgovor u Komandu Korpusa, a onda su žrtve strpali u putnički auto i odvezli ih na obalu Drine, na mjesto zvano “Skela”. Odatle je Đurić poveo Jusufa Hodžića do vode i ubio ga pucanjem iz automatske puške. Po svjedočenju Vukadina Karolića, prije nego što je ubijena, Subhija se okrenula prema njima i rekla : “ Djeco, nek vam je na čast”. Leševe su, kao i u prethodnim slučajevima, bacilli u vodu i vratili se da naplate “posao”. Vlajko Mihajlović im je dao 200 maraka, a za sebe zadržao stotinu. Stotinu maraka po glavi – to je bila cijena života bijeljinskih Bošnjaka u tim vremenima. A moglo je i manje.
Krajem tog januara 1994. godine Branko Đurić je odlučio da se useli u kuću Sajtovića u bijeljinskoj Hambar mahali, pa je predložio Karoliću, Nikoli Kovačeviću, Radetu Novakoviću, a kasnije i Željku Lakiću, da pobiju porodicu Sajtović. Njima nije trebalo dvaput govoriti. Odveli su ih, kao i Hamziće, na tobožnji razgovor u Komandu – Refika, njegovu ženu Sadiju i 13-godišnju kćerku Amru. Kad su ih dovezli na obalu Drine, Refik im je dao 40 maraka, koliko je imao kod sebe, Sadija im je dala ključ od kuće i rekla da se na bojleru u kuhinji nalazi još 200 maraka, neka uzmu sve, samo da makar dijete poštede. Uzalud. Karolić, Đurić i Lakić su najprije izveli Refika iz auta i odveli ga do vode, Đurić mu je naredio ga legne, a zatim mu je pucao u potiljak. Njegov leš su bacilli u vodu, a onda su Karolić i Kovačević izveli Sadiju i malu Amru, a Đurić ih je pobio na isti način. Jednu, pa drugu. U sudskom zapisniku nije napisano kojim redom. Zatim su i njihove leševe bacilli u vodu. U kući Sajtovića pokupili su sve što su našli, a onda su pozvali komšije, Zlatana i Milenu Tomić, da se i oni posluže. I usput im ispričali šta su učinili. Tomići se nisu ni malo ustručavali, pa su odnijeli (kako je unijeto u zapisnik) jedan veći i jedan manji televizor, video-rikorder, kasetofon, razne posteljine i dvije majice kratkih rukava.
To je ono što su zločinci sami ispričali na sudu. A šta su sve prećutali – to samo Bog zna. Istražujući slučajeve ratnih zločina u Semberiji za moju knjigu u dva toma “ Majstori mraka” I i II dio ( objavljena 2007. godine), zapisao sam i slučaj ubistva bračnog para Ćehajić i njihovog usvojenog sina Samira u septembru 1992. godine. Ćehajići su bili poznati kao hraniteljska porodica, koja je prihvatila i odgajila desetine napuštene djece. Kad je, na poziv komšija, ujutro 2. septembra policija provalila vrata njihovog stana, iz kojeg se niko nije javljao, ugledali su jeziv prizor : oboje Ćehajića i dijete bili su zaklani i izmasakrirani, pod i zidovi su bili obojeni krvlju, a malom Samiru, djetetu, ubice su odsjekle uši. Kasnije, kad su uhapšeni članovi grupe Đurića, Pantića i Lakića, kod njih su nađene već sasušene ljudske uši. O tome na suđenju nije rečena ni riječ.
Ova grupa je uhapšena kad su opljačkali kuću Steve Jankovića u Suhom Polju. Tada se otkrilo da su počinili niz zločina, jer su oni sami o tome pričali, pa se suđenje i za te slučajeve nije moglo izbjeći. Izrečene su im kazne ispod zakonskog minimuma, a neke od njih je Viši sud kasnije povećao. Branko Đurić Grbo je osuđen na 14 godina zatvora ( kazna je povećana na 20 godina), Zoran Pantić Pinc na 10 godina ( kazna povećana na 12 godina), Željko Lakić je dobio 6 godina, kao i Vukadin Karolić, itd. Niko od njih nije izdržao kaznu do kraja. Zoranu Pantiću je ubrzo nakon suđenja došla u posjetu sestra iz Švajcarske i zatvorska uprava ga je pustila da prošeta s njom. Niko ga više nije vidio u Bijeljini. Branko Đurić Grbo je prebačen u Srbiju, gdje je pušten, ali je kasnije ponovo osuđen zbog nekih drugih krivičnih djela. Željko Lakić i danas mirno živi u Međašima. I svi ostali su odavno slobodni i časni građani.
Interesantno je da je bijeljinski sud našao niz olakšavajućih okolnosti za ubice. Prva je bila mladost osuđenih, jer su uglavnom imali oko 20 godina ( Đurić je rođen 1974, Pantić 1975, Lakić 1971, Karolić 1969. godine). Sud je u obzir uzeo i njihov slab materijalni položaj, a presudna je bila olakšavajuća okolnost koja se odnosila na sve njih – bili su pripadnici Vojske Republike Srpske. I sve što su radili, ili skoro sve, spadalo je u borbu za srpstvo. U presudi nije napisano da je najvažnija olakšavajuća okolnost bila to što su svi ubijeni bili – Bošnjaci.
Ali, to se valjda podrazumijevalo.