Piše: Saud Grabčanović
2. Fedor Dragojlov (1881.- 1961.) general Domobranstva – „Vitez“ NDH. Fedor Dragojlov je po nacionalnosti bio Srbin. On je rođen u Pančevu 21. avgusta 1881. Godine, a umro je u emigraciji 8.decembra 1961. godine u Buenos Airesu. U vrijeme NDH izjašnjavao se kao Hrvat pravoslavne vjeroispovijesti. On je bio glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine. Dragojlov je bio drugi od četvorice Srba koji su nosili najviše odlikovanje oružanih snaga NDH, zvanje „Viteza“.
Ratni put generala Fedora Dragojlova se prilično razlikovao se od ratnog puta drugih oficira pomenutih u ovom tekstu. On je bio jedan od rijetkih Srba oficira K&K Monarhije koji, poslije Prvog svjetskog rata, u kojem je imao čin generalštabnog potpukovnika, nije prešao u jugoslovensku vojsku. Po završetku Prvog svjetskog rata vratio se u rodno Pančevo i do 1941. godine bio direktor pivare, a onda se preselio u Zagreb, tada glavni grad NDH, i postao načelnik jednog odsijeka u Generalštabu hrvatske vojske. Od samog početka on je obavljao izuzetno važne poslove organizacije i naoružavanja hrvatskog domobranstva, kao Pročelnik operativnog odjela Glavnog stožera hrvatskog domobranstva. Izuzetno je zaslužan za ustroj i odličnu opremu prvih pet Gorskih Zdrugova koji su bili stvoreni od regruta 1941. godine te bili opremljeni i obučeni u Döllersheimu i Stockerauu u Njemačkoj do maja 1942. godine. Za vrijeme kritičnog razdoblja četničkog i partizanskog ustanka na području planine Ozren bio je imenovan za pomoćnika zapovjednika 4. divizije Doboj, pukovnika Artura Gustovića, gdje se izuzetno istakao u teškim i krvavim borbama oko Doboja, u smjeru Gračanica – Tuzla i na planini Ozren u novembru i decembru 1941. godine. Rukovodio je pojedinim operacijama u kojima su počinjeni zločini nad Srbima. Nakon uspješno obavljenog „posla“ u Bosni on je bio vraćen u Zagreb na staru dužnost. Početkom 1942.godine učestvovao je zajedno sa ministrom Vjekoslavom Vrančićem na neuspješnim pregovorima sa četničkim predstavnicima majora Jezdimira Dangića oko prepuštanja vlasti četnicima u istočnoj Bosni.Ti pregovori su se vodili u Beogradu na poziv njemačkog generala Paula Badera. 15. decembra 1942. godine dobio je čin generala NDH vojske. Dana 3. novembra 1943. godine on je postavljen za glavara Glavnostožernog ureda oružanih snaga (načelnik Generalštaba), a 15. februara 1944. godine dobija čin general- poručnika vojske NDH. Poslije slučaja Vokić – Lorković 7. novembra 1944. godine bio je smijenjen s položaja glavara Glavnog stožera, pa je imenovan generalom za posebne zadatke pri MINORS-u. (Der Krieg 1941 – 1945 aus dem Gebiet des unabhängingen Staates Kroatien, Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift, Huber & Co., Frauenfeld, Hefte 5, 6, 7 von Mai – Juli 1956.
Po završetku Drugog svjetskog rata Dragojlov je uspio pobjeći iz Jugoslavije u Austriju zajedno sa okorjelim ustašama. Britanci su ga tu 1945. godine zarobili, ali su odbili da ga izruče Jugoslaviji iako je imao status opasnog ratnog zločinca. Iz Austrije se Dragojlov prebacio u Italiju, a odatle je zajedno sa Pavelićem preko „Vatikanske veze“ emigrirao u Argentinu. Dragojlov je u Argentini nastavio sarađivati sa ustaškom emigracijom. U Argentini je 1952. godine, zajedno sa Vjekoslavom Vrančićem, napisao i objavio knjigu : „Ustroj hrvatskih oružanih snaga“. Umro je u Buenos Airesu 1961. godine.
3. Zvonko Stimaković general –„Vitez „ NDH, rođen je u Zagrebu 1891.godine. On je jedini ustaški general i „Vitez“ NDH, koji je bio Srbin i koji je, uz streljanog generala i viteza Đuru Gruića, odslužio zatvorsku kaznu kaznu do kraja. Stimatović je završio vojnu školu u Austro-Ugarskoj i kao oficir K&K Monarhije je učestvovao u Prvom svjetskom ratu Nakon tog rata on pristupa vojsci novoformirane Kraljevine Jugoslavije kao pukovnik. U toj novoj vojsci je njegova vojnička karijera doživjela meteorski uspon. Tridesetih godina poslan je u Francusku na obuku, a potom je držao odsjek strategije na Vojnoj akademiji u Beogradu. Neposredno prije Drugog svjetskog rata proizveden je u generala i imenovan zapovjednikom jedinica čiji je zadatak bio spriječiti prodor njemačkih snaga kroz Sloveniju. Prije prve bitke predao im se, a vojsci NDH pridružio se u aprilu 1941. godine, odmah po osnivanju te marionetske države. Stimaković je bio oficir od karijere, u NDH je zapovjedao jedinicama koje su se borile protiv partizana, a, između ostalog, on je bio zapovjednik cjelokupne ustaške konjice. Hrvatske vojne enciklopedije danas bilježe da je “zapovijedao velikim ratnim operacijama od kraja 1941. do aprila 1943.godine kao zapovjednik 3. domobranskog korpusa u Sarajevu. ” U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini i vrlo često je sarađivao sa Crnom legijom Jure Francetića. “Za izgradnju oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske” dobio je titulu Vitez i, između ostalog, odlikovan je “hrvatskim trolistom I. stupnja s hrastovim grančicama”. Samo su Slavko Kvaternik, Jure Francetić, Rafael Boban i on dobili ovo odlikovanje. Lijepo društvo: Kvaternik je bio pomoćnik Svetozara Borojevića, a zatim Pavelićev najbliži suradnik, maršal Nezavisne Države Hrvatske i ministar rata; ostala dvojica ustaša, opjevanih u stihu: “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana / Evo zore, evo tišine, ovdje je Jure Francetić / Na vrhu planine Romanije , vijori se ustaška zastava (…) dana, nema više partizana “.
General-„vitez“ NDH Zvonimir Stimaković je bio uhapšen od strane OZNE 1945. godine. Procesuiran je i bio je osuđen od strane Vrhovnog vojnog suda DFJ/FNRJ na 20 godina robije. Zbog svojih tvrdih proustaških stavova odležao je svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Iz zatvora je pušten 1966. godine. Stimaković se nikad nije javno odrekao svoje prošlosti niti svoje lojalnosti i simpatija prema marionetskoj NDH. Umro je 1974. godine u Zagrebu u 83. godini života. ( Omega, Srbi u NDH, 26. lipnja 2011.)
Milan Desović (1895-1960) ,domobranski general –„Vitez „ NDH, rođen je u Pljevljima. Bio je oficir u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Nakon sloma Jugoslavije dobrovoljno je pristupio novoformiranoj vojsci marionetske NDH. U NDH vojsci je od jeseni 1941. godine do ljeta 1942. godine zapovijedao dijelom hrvatske divizije koja se borila na Istočnom frontu i gdje je u borbi sa sovjetskim trupama bila desetkovana. Za zasluge u borbama oko Staljingrada dobio je njemački Gvozdeni krst. Milan Desović je bio četvrti od četvorice Srba koji su nosili najviše odlikovanje oružanih snaga NDH, zvanje „Viteza“.
Nakon povratka sa Istočnog fronta Milan Desović je bio zapovjednik u Petrinji, a potom vojni izaslanik NDH u Berlinu i Bratislavi. Na kraju rata zarobili su ga Amerikanci i 1946. godine predali jugoslovenskim vlastima. U Jugoslaviji naredne godine imao suđenje pred Vrhovnim vojnim sudom i bio je osuđen na petnaestogodišnju robiju. Godine 1958. bio je pomilovan i pušten na slobodu. Odmah nakon puštanja na slobodu Desović je emigrirao u Zapadnu Njemačku gdje je i umro u Minhenu 1968. godine. ( Ivan Košutić : Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1992.)
(nastraviće se)