Srđana Aleksića, vojnika Vojske Republike Srpske ubili su pripadnici te iste vojske pošto im se suprotstavio kada su na ulici htjeli da ubiju njegovog poznanika, Bošnjaka iz Trebinja.Oni su tada nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima.
Podlegao je povredama 27. januara, 1993 godine. Sve se dešavalo blizu pijace i policijske stanice u Trebinju. Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:”Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.” Advokat osuđenih za ubistvo na suđenju je rekao:”Tako mu i treba kada je branio balije”.Srđan Aleksić je imao 26 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem. Nema ga u spiskovima heroja. Pored silnih spomenika do sada podignutih u Trebinju nema Srđanovog. Nema ga ni u romantičnim pričama Mome Kapora o Hercegovini za prošlog rata.
Što i nije toliko važno, pokazanim čojstvom i junaštvom Srđan je veći od svih spomenika i riječi koji bi mu neko posvetio. Ali je važno koliko mjesta u našim srcima i molitvama ima za Srđana Aleksića, a odgovor ćemo dobiti jednostavno. Na našoj savjesti je samo da izabere i pomisli: “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”, ili “Tako mu i treba kada je branio balije”. Sredine nema, ili ćemo izabrati da budemo ljudi ili ćemo biti ništavila i izabranim odgovorom Srđana Aleksića ponovo ubiti.
(www.buka.com)