Piše: Jusuf Trbić
Mnogi znaju da u bijeljinskom kraju postoji jedan fenomen kakav ne postoji u većini drugih gradova. Naime, ovdje niko ništa nije pisao, ili skoro ništa, do ovih novih vremena, a zašto je to tako – teško je odgonetnuti. Vjerujem da je jasno svakome: ljudi i narodi koji ne pamte sebe nestaju u mračnim dubinama istorije. Oni koji ne ostave trag u vremenu uzalud su živjeli, jer su sebe poklonili praznini. Civilizacija počiva na pamćenju i promjenama, a vrijedni pojedinci, kao komete, svijetle u mraku prolaznosti i sjećanje na njih obasjava taj mrak. Već na prvi pogled lako je razlikovati kulturne narode i države od onih drugih. Narodi koji drže do sebe čuvaju ljubomorno svaki, pa i najmanji trag svoje prošlosti i sjećanja na velike ljude, koji su učinili da njihova epoha bude veća nego što jeste, a s njom i sva pokoljenja pod tim komadom neba. A mi ovdje, na Balkanu, kao da vječito bježimo od velikog svijeta, pa neprekidno zaboravljamo i ono što se nikako nije smjelo zaboraviti. I malo koga je briga zbog toga.
Poznato je da u Bijeljini nema sistematizovane istorijske građe, nema gradskog arhiva ni institucionalnog njegovanja kulture sjećanja, osim malobrojnih pojedinaca koji, uglavnom na svoju ruku i o svom trošku, pokušavaju otrgnuti od zaborava makar komadiće prošlosti i kolektivne memorije. Muzej Semberije bavi se uglavnom istorijom i kulturom samo jednog naroda, jedne etničke grupe. Srba. I tu nećete naći skoro ništa što je vezano za prošlost Bošnjaka, koji su u ovom gradu vijekovima bili većina, sve do ovog posljednjeg rata, rata protiv Bosne, kad su, nakon surovog etničkog čišćenja, Bošnjaci uglavnom eliminisani s ovih prostora. Svojevremeno sam bio pozvan na promociju knjige o izložbama koje su u Muzeju postavljene u protekle dvije decenije. Svi pozvani su dobili na poklon knjigu o tome, dobro urađenu. Na moje iznenađenje brzo sam, ba licu mjesta, otkrio da tu nema ni traga od Bošnjaka i njihove prošlosti, pa sam u razgovoru nakon predstavljanja knjige to i rekao. Naravno, izgovor urednice izdanja je bio da, eto, još nije vrijeme, kao da su bijeljinski Bošnjaci nekakvo strano tijelo, avet o kojoj se ne smije pisati, čak ni tri decenije nakon rata. Upozorio sam je da muzejski djelatnici ne sviraju tamburu, već čuvaju sjećanje na prošlost, brane istoriografiju i njena pravila i uče tome mlade generacije. Podsjetio sam prisutne da sam i ja napisao knjigu o prošlosti našeg kraja, na hiljadu strana, i da nisam birao o kome je zgodno pisati, a o kome ne, već sam pisao o svima za koje sam mislio da to zaslužuju, bez obzira na njihova imena. Poručio sam im da ovo nije njegovanje kulture sjećanja, već kulture zaborava. Naravno, nije bilo reakcija. Kao i obično.
Ignorisanje istorijske istine, ako je riječ o Bošnjacima, ovdje nije ništa neobično, jer se oni koji vladaju ne osvrću mnogo ni na istoriju sopstvenog naroda. Ovdje se nemilice ruše stare kuće izuzetne arhitektonske i istorijske vrijednosti, a da se niko ne počeše po glavi, zaboravljaju se najznačajniji ljudi, kojima bi se ponosili i Pariz, i London, i Rim, i mnogi slavni gradovi, ali, Bijeljini, eto, nije stalo do toga. Sreo sam malo onih koji su uopšte znali za imena velikana kakvi su bili Ali- paša Fidahić, šejh Sejfija, Mula Alija Sadiković, Haim Pinto, Salih Alić, Nikola Mačkić, Đedo Kecmanović, Rodoljub Čolaković, da pomenem samo one najpoznatije. Namjerno se zaboravljaju heroji antifašizma i svi koji se ne uklapaju u savremene etno-konfesionalne matrice. U Bosni je svuda zavladalo doba ravnodušnosti i opšte površnosti, i zato smo mi toliko daleko od svijeta. I sve dalje.
Mnogi su prepričavali jedan istiniti događaj iz Drugog svjetskog rata. Kad su napadi Hitlerove Njemačke na Veliku Britaniju dostigli vrhunac, jedan je ministar na sjednici britanske Vlade predložio da se privremeno, dok traje rat, pare koje se izdvajaju za kulturu usmjere za ratne potrebe. “A šta ćemo onda da branimo”, upitao je Vinston Čerčil, predsjednik Vlade. Niko više taj prijedlog nije pomenuo.
Šta ćemo danas svi mi, ako nam se kultura sasvim pretvori u rijaliti šou, u vašarsku šatru pod kojom se ori turbo folk, u prepisku s Fejsbuka, u nemušte političke rasprave nedoučenih vladara naših sudbina, u bjelosvjetske teorije zavjera, u površno tumačenje religijskih dogmi, u oživljavanje davnih, otrovnih mitova koji su danas postali mjera našeg misaonog univerzuma? Šta ćemo mi braniti, koje i kakve vrijednosti i istine? Hoćemo li i dalje pristajati na morbidno veličanje fašista i pljuvanje po antifašizmu, na slavljenje savremenih sljedbenika zločina, na novi rasizam koji sve druge i drugačije označava kao neprijatelje i genetski kvaran materijal, kako je to govorila Biljana Plavšić? Hoćemo li slijediti bradate tumače vjere koji nas vode u Srednji vijek i političare koji nam etničku podjelu i odvajanje od drugih podmeću kao najveću vrijednost? Hoćemo li i dalje pristajati na laž i kriminal vladajućih elita, na korupciju epskih razmjera, na nepoštovanje zakona i gaženje prava građanina, na duhovnu i materijalnu bijedu, na ovaj besprimjerni haos koji nam svakodnevno daruju naše plemenske poglavice? Hoćemo li braniti njihovo pravo da nas gaze, zavađaju i pljačkaju, ili ćemo jednom zatražiti za sebe pravo da to zaustavimo?
Čini se da je vrlo blizu ponoć na satu opstanka naše jedine domovine i da nema više mnogo vremena za čekanje. Ako nastavimo spavati, može nam se uskoro desiti da se probudimo bez države, bez života, bez budućnosti. I što prije to shvatimo, to bolje za sve nas.
