Piše: Jusuf Trbić
Bosanstvo kao državni patriotizam i njegovanje pluralnog duha kojim se bosansko društvo odlikovalo stotinama godina danas je pojam koji je postao krajnje nejasan i onima koji ga svakodnevno izgovaraju. Kad se javno zalažemo za njegovanje jedinstva u različitostima, za državu ravnopravnih građana i naroda, za evropsku BiH, šta, zapravo, kažemo? U prvom redu – da ne želimo etnokratiju, vladavinu plemena, jednoumlje, diskriminaciju drugačijih, zatvaranje u uske etno-konfesionalne torove, da ne želimo državu u kojoj caruju nejednakost, opšta pravna nesigurnost, bijeda, duhovna i materijalna, državu u kojoj se nameće kolektivna pamet i u kojoj je svrstavanje u etničke i vjerske kolektivitete uslov socijalnog opstanka. Ali, zašto onda pristajemo na sve to? I, još važnije: šta, zapravo, želimo? Odgovor na to pitanje nije ni malo jednostavan.
Recimo, na dnevnom nivou možemo čuti zaklinjanja u evropske vrijednosti i želju da postanemo dio društva evropskih naroda, što znači da prihvatamo evropske građanske, sekularne, antifašističke i slobodarske vrijednosti i pravila kojima se rukovodi međunarodni pravni i društveni poredak. Ali, oni koji deklarativno zazivaju te evropske vrijednosti, poput srbijanskog predsjednika Vučića, skoro u istoj rečenici kažu i to da je RS srpski entitet, zaboravljajući svaki put ustavnu odredbu o tri ravnopravna naroda, plus građani i Ostali. Pa pozivaju, naizgled dobronamjerno, da pregovaraju tri naroda, dakle tri etničke skupine, namjerno zaboravljajući da nigdje u svijetu nema etničkog političkog predstavljanja i da mogu pregovarati isključivo dvije države i njihovi organi, a nikako nekakve plemenske poglavice. Vučić to, naravno, zna i ne pada mu na pamet da traži takvo dogovaranje u svojoj državi niti u odnosima Srbije i Hrvatske (ili Crne Gore, Makedonije, Mađarske…).
Drugi traže da se ustavom definiše pravo naroda, tačnije: pravo jedne političke stranke, na legitimne predstavnike, što je za Evropu potpuno nepoznat pojam. Da li je Angela Merkel, nečiji legitimni predstavnik ili nije? Ili Makron, ili bilo koji drugi političar u Evropi? I šta su uopšte ti legitimni ili istinski predstavnici etničkih grupa, kad se zna da građani na nekoj teritoriji biraju predstavnike, pa su „legitmni“ oni koji dobiju najviše glasova, ma ko oni bili? Insistiranje na takvoj logici (a pojam „istinskih predstavnika naroda“ lansirao je Alija Izetbegović na predratnom osnivačkom kongresu SDA) donijelo je i shvatanje o „pravim“ i „nepravim“ Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, što je onda omogućilo nacionalističkim strankama da postanu vlasnici svojih naroda i da određuju ko je podoban a ko nije. I da, uz to, potpuno eliminišu sve koji ne pripadaju etničkim korpusima (ili nisu „istinski“), pa je danas BiH jedina država u svijetu (i prva nakon nacističke Njemačke) čiji ustav zabranjuje Jevrejima ili Romima da se kandiduju i da budu birani u predsjedništvo države.
U BiH danas, praktično, ne postoje kao ravnopravni oni koji nisu pripadnici tri naroda, ali ni oni koji žive na „pogrešnom“ mjestu. U RS za člana Predsjedništva BiH ne mogu birati i biti birani Bošnjaci i Hrvati, u FBiH Srbi, i to skandalozno pravilo opstaje, evo, godinama, uprkos presudama evropskog Suda pravde. Tri strane u mračnom bosanskom Bermudskom trouglu ne mogu i ne žele da se dogovore, jer diskriminacija i etnokratija su temelj njihove neupitne vladavine.
Uz sve to, ne postoje zvanično ni Bosanci, kao državljani BiH, što je naprosto nevjerovatno. U međunarodnom pravu države su nacije (i članice Ujedinjenih nacija), naciju čine svi građani jedne države, a nacionalnost je pripadništvo naciji, to je politička kategorija koja označava sve ljude koji imaju državljanstvo neke zemlje. I ne postoji bošnjačka ili srpska nacionalnost (to je etnička pripadnost), ali tu jednostavnu činjenicu ne znaju ni mnogi političari i novinari. Ili ne žele da je znaju. Dakle, svi građani BiH su, po nacionalnosti, Bosanci (i Hercegovci), i tu više nema rasprava. Kao što su u Americi svi građani po nacionalnosti Amerikanci, pripadnici američke nacije. To što neko viče kako ne želi da bude Bosanac, a ima pasoš BiH, ne znači ništa. BiH nije nikakva višenacionalna i multikulturna država i nema suprotnosti između građanske države i zaštite bilo kojeg kolektivnog prava. BiH je unitarna, to jest jedinstvena država, kakve su i sve druge države na svijetu, bez izuzetka, i to nema nikave veze s centralizacijom ili decentralizacijom, s preglasavanjem ili majorizacijom neke grupe, niti s građanskim društvom. Svaka država je jedinstvena (unitarna), inače nije država. A to što neki ne žele da BiH bude država, to je druga priča.
Uz one koji bi da razdijele Bosnu na tri feudalna atara imamo i sve glasnije pristalice bosanstva i bosanskog patriotizma. Šta je za njih bosanstvo? Čini se da i tu prevagu odnose oni koji zagovaraju dominaciju i nadmoć jednih nad drugima, pa samo pripadanje bošnjačkom ethnosu pretvaraju u model bosanstva. U tom modelu Bošnjaci imaju isključivo pravo na Bosnu, oni su mjera svega, pri čemu se, naravno, misli na „istinske“ Bošnjake, a oni su, po islamističkom modelu „reislamizacije muslimana“, izjednačeni s vjernicima. Treba shvatiti da je svođenje Bošnjaka na vjeru zapravo najsigurniji alat kojim neprijatelji Bosne razaraju ovu državu, u čemu svesrdno učestvuju i mnogi bošnjački politički i vjerski lideri. Zbog neznanja ili namjere, ko će to znati.
Ovakva plemenska shvatanja osnažena su i čestim pozivanjem na Tursku kao „drugu majku“, što sa modernim demokratskim shvatanjima nema ama baš nikakve veze. Kao što nema veze ni priželjkivanje etničke većine koja će, eto, sama po sebi privesti Bosnu Evropi. Nama ne treba nikakva etnička, već građanska većina, ne treba nam bošnjačka ili neka druga većina, treba nam većina građana koji dijele evropske društvene i civilizacijske vrijednosti. U Evropi nema mjesta ni za kakvu vjersku državu, a pogotovo muslimansku, niti za one političke lidere koji se kunu u islamističke vrijednosti Irana ili Saudijske Arabije i koji turskog predsjednika nazivaju „našim predsjednikom“. Treba nam građanski model vlasti koji pojedinca – građanina vidi kao temelj društva, a zaštitom pojedinačnih prava, uz poznate mehanizme zaštite kolektvinh prava, gradi se društvo evropskih verijednosti.
A kako doći do toga? Sadašnja kriza, ma koliko izgledala duboka i nepremostiva, mogla bi biti šansa za prave probosanske snage da se najzad oglase i izađu na svjetlo dana. Recimo, da sve takve stranke, organizacije i udruženja stanu iza jednog programa očuvanja države i njenog bržeg puta u Evropu, da se bar u tome udruže i usaglase, da taj program gromoglasno promovišu (uključujući i javne skupove građana) i da pozovu međunarodnu zajednicu da ga podrži, da podrži civilizacijske vrijednosti na kojima i sama počiva. Takav program ne bi bilo teško napisati – mogu ga, jednostavno, prepisati iz evropske prakse. I, što je takođe važno – to bi teško mogli odbiti i oni kojima nisu mrske antibosanske snage.
Ako ni to nismo u stanju napraviti, bojim se da nam ni Bog ni Bajden ne mogu više pomoći.