Piše: Jusuf Trbić
Bosanski lonac ključa iz dana u dan, problemi kuljaju na sve strane i teško je pohvatati sve konce tog vulkanskog haosa. Ipak, dvije teme zaokupljaju pažnju više nego neke druge: pokušaj neustavne izmjene državnog Izbornog zakona samo u polovini države i afera sa otimanjem državne imovine u režiji Dodikovog režima. O skandaloznim i nelegalnim razgovorima o Izbornom zakonu govorili smo više puta i čini se da se s tom temom ipak stalo, bar za sad. Ali, pokušaj banjalučkog režima da prisvoji državnu imovinu na „svom terenu“ nije zaustavila čak ni zabrana Visokog predstavnika, kao što ga nije zaustavila ni ranija presuda Ustavnog suda BiH, po kojoj je jedini vlasnik državne imovine država, a svi drugi, entiteti kantoni, opštine, mogu biti samo korisnici te imovine. Zaklinjući se u Dejtonski sporazum, u kojem jasno piše da su „odluke Ustavnog suda BiH konačne i obavezujuće“, Dodikova vlast uporno ignoriše odluke tog istog suda, pa je, kako to više političara iz prve garniture RS-a ističe, velika većina te imovine već uknjižena na entitet i stvar je za njih gotova. Da li je baš tako?
Dejtonski ustav je sasvim jasan: sva državna imovina pripada državi, i tako je svuda u svijetu. Prisvajanje te imovine, kako je precizno objasnio Muharem Cero, zapravo je posljednji korak u rasturanju države BiH, jer ne može postojati država koja nema svoju imovinu. Kako je objasnio, iza svega stoji perfidna igra: entitet RS je štampao obveznice i prodavao ih na Londonskoj berzi, a kao garanciju je dao državnu imovinu. Kako se pretpostavlja, većina obveznica je završila u Srbiji, što znači samo jedno: pošto RS neće moći ili neće htjeti da vrati dug, Srbija uzima ono što je bila garancija – skoro polovinu teritorije države BiH. To bi bio i kraj hiljadugodišnjeg bosanskog sna.
Ali, ni taj problem nije od juče. Centralno mjesto svakog nacionalizma jeste sopstvena teritorija, „očišćena“ od drugih i drugačijih, a u slučaju velikosrpskog nacionalizma to je bio razlog krvavih ratova i zločina, kojima bi se stvorila „država za sve Srbe“, Velika Srbija, ujedinjeni etnički prostori ili „srpski svet“, svejedno. Četnički program Draže Mihajlovića „Homogena Srbija“ precizno je planirao koliko Muslimana i Hrvata treba eliminisati sa teritorija koja će pripasti Srbiji, a novi četnici, Miloševićevi i Karadžićevi, nastavili su sprovođenje tog plana etničkim čišćenjem, zločinima i genocidom, kako bi stvorili nove srpske etničke prostore koji će se ujediniti u jedinstvenu državu za sve Srbe. Etničko čišćenje je bilo jedini racionalni način da se takva tvorevina napravi, jer je na tom prostoru živjelo suviše „nepodobnih“, koji su morali biti uklonjeni. Jer, kako je govorio patrijarh Pavle, „čije su ovce, toga je i planina“. Sad je, očito, krenula nova etapa velikosrpskog plana: čija je planina, toga je i država.
Stare tvrdnje, ponavljane do iznemoglosti u pripremi rata protiv Bosne, kako je 64 posto zemljišta u BiH „srpsko“, ponovo su postale aktuelne. Čuli smo ih i na nedavnom skupu u Banjoj Luci, to je ponavljano mnogo puta čak i tokom brojnih ratnih pregovora po svjetskim metropolama, a da bosansko vođstvo nikad na to nije odgovorilo jasno i glasno. A to nije bilo teško. Trebalo je samo pogledati popis iz 1991. godine. Taj popis precizno kaže: u strukturi stanovništva u BiH bilo je 43,8 posto Muslimana, 31,3 posto Srba, 17,3 posto Hrvata i 7,6 posto ostalih. Zemljište je bilo 46 posto državno, a 54 posto privatno. U tih 54 posto vlasnicima Muslimanima je pripadalo 44,8 posto, Srbima 41,7 posto, Hrvatima13,5 posto. U odnosu na ukupan zemljišni fond to znači da je Muslimanima pripadalo 24,19 posto, Srbima 22,52 posto, a Hrvatima 7,29 posto.
Radovan Karadžić je više puta govorio kako je Sarajevo „katastarski srpski grad“, jer je, navodno, skoro sva zemlja pripadala Srbima, a zapravo je činjenica da je Sarajevsko polje, koje je najčešće pominjao, u procentu od 92 posto pripadalo Muslimanima, a jedan dio i Hrvatima. Uz to, u Sarajevu je oduvijek živio mali postotak Srba. Inače, po završetku Drugog svjetskog rata Srbi su u BiH u vlasništvu imali manje od 10 posto zemljišta, i to nakon obimne agrarne reforme u Kraljevini, kojom je mnogo zemlje oduzeto od Muslimana. U toj reformi iz 1918. godine u Kraljevini SHS od Muslimana je oduzeto više od milion hektara (1,076.675) zemljišta, praktično bez ikakve naknade. Dosta zemlje tada je oduzeto i Hrvatima. Zbog naglog siromašenja veliki broj Muslimana se odselio u Tursku. U drugoj agrarnoj reformi nakon 1945. godine od nesrpskih vlasnika oduzete su ogromne površine u BiH, Vojvodini i Slavoniji, i tu su naseljeni Srbi iz Hercegovine i Crne Gore.
Rat protiv Bosne je slijedio takvu logiku, pa je entitetu koji u imenu ima pridjev „srpski“ pripalo čak 49 posto ukupne teritorije BiH. Ali, to nastavljačima Karadžićevog djela nije dovoljno, pa bi sve to htjeli uknjižiti kao svoje vlasništvo, kako bi se lakše mogli pripojiti matici Srbiji. Visoki predstavnik je suspendovao sve to do konačne odluke Ustavnog suda BiH, a ta odluka može biti samo potvrda one ranije. Tada ćemo vidjeti da li važi knjiženje tuđe imovine, ili će odluke Ustavnog suda ipak morati da budu ispoštovane. Slični problemi su i u Federaciji BiH, u kojoj su opštine i kantoni prisvojili veliki dio državne imove, pa čak i priobalni dio mora u Neumu, kako smo nedavno čuli. Sve to mora biti zaustavljeno i vraćeno u prvobitno stanje, jer je protivzakonito i protivustavno. Ne može neko oteti tuđe, pa reći: to je sad gotovo, puj, pike, ne važi! Vlasništvo, privatno ili državno, to je svetinja u savremenom svijetu, i tako mora biti i kod nas.
U našem slučaju radi se o najvažnijem: o postojanju države. A to nije nešto s čim se bilo ko može poigravati.