Piše: Jusuf Trbić
Stigla nova novcata godina, bolje da nije. Šta nam ona može donijeti: nove političke igrarije, nove najave sukoba i rata, nova prepucavanja i belaje svakojake vrste. Kao da nemamo dovoljno i onih starih.
Nekad, poslije rata, važio je poziv da se svi vrate svojim kućama. Sad svi odlaze iz svojih kuća, glavom bez obzira, ne mora niko da ih tjera. Pa čim se smjeste, pozivaju porodicu, rođake i prijatelje da im se pridruže. Ta bježanija obilježila je i prošlu godinu, a što je najčudije, izgleda da najviše ljudi bježi iz etnički očišćenih krajeva, ne pokazujući ni malo zahvalnosti svojim nacionalističkim liderima. I to im nije dovoljno, već bježe zajedno Srbi, Hrvati i Bošnjaci, zajedno tamo stanuju i rade, džaba su ih naše poglavice učile tolike godine da treba da se mrze i da, kad god im se ukaže prilika, pucaju jedni na druge. Poseban slučaj je Srbija: četiri rata su započeli, donijeli nemjerljive patnje i drugima i sebi, prolili more krvi, napravili sva čuda, ali nisu uspjeli napraviti Veliku Srbiju silom, pa sad to pokušavaju mirnim putem. Otvoreni Balkan, Srpski svet, srpski kulturni prostor, kako god da se zove, to je slika proširene ili veće Srbije, koja se, kao i druge balkanske države, ubrzano prazni. Tako ispada da Srbiji i Srbima i dalje nije važno stanovništvo, treba im što više teritorije, a ne znaju ni šta će s onim što imaju. Nisu ni drugi nešto mnogo drugačiji, a u sve je nešto optimizma unio Bakir Izetbegović, koji je rekao: neka ide ko god hoće, mi ćemo njih zamijeniti robotima. Eh, kad bismo i političare mogli zamijeniti robotima, kakvi god da su, gdje bi nam bio kraj! Sve u svemu, uskoro ćemo biti najstarija država u Evropi. Svi mladi će se odseliti.
U prošloj godini nastavljena je farsa sa mogućim ili nemogućim učlanjenjem BiH u Evropu. Čelni ljudi Evropske unije uporno nas pozivaju da se osvijestimo, da shvatimo kakve promjene treba da napravimo da bismo ličili na normalne zemlje, pozivaju nas da konačno shvatimo šta želimo i da počnemo misliti svojom glavom. Ali, to nama nikako ne polazi za rukom. Kad mi počnemo misliti sopstvenom glavom, to nema veze s mozgom. Naši političari ništa drugo ne rade, već presipaju iz šupljeg u prazno, a na početku svake nove godine obećavaju da će ubuduće biti obrnuto. Oni priznaju da je situacija teška, i treba im vjerovati. Pa, oni su ovo i napravili! Ali, političari kažu da nisu odgovorni za to. I u pravu su. Oni su neodgovorni, to i jeste problem. Naši političari odlučuju neopterećeni pameću i razmišljanjem. Šta više, ni znanje im ne treba, jer, njih znanje ometa u razmišljanju. Pa kad izađu da nam objašnjavaju kakva je sutuacija, dođe mi da svakoga od njih zamolim da posluša ponovo to svoje izlaganje, da ga analizira, pa da nam sve ukratko objasni. Da ne gubimo vrijeme. Ipak, treba s njima imati strpljenja, ne mogu ni oni sve odjednom. Po zakonu vjerovatnoće, nema osobe koja kad-tad neće izvaliti nešto pametno ili učiniti nešto dobro. Koliko god to bilo. Pa će valjda jednom i oni.
Ipak, počela su neka hapšenja, među uhapšenima ima dosta policajaca i državnih službenika, a iza rešetaka su se našli čak i predsjednik Suda BiH i šef obavještajne agencije. Upućeni kažu da se na tome neće stati, i da će biti još hapšenja u policiji, pravosuđu i organima vlasti. Kakvu nam poruku to šalje? Ako su svi oni umiješani u kriminal, to je možda dokaz da su oni koji se brinu za pravdu efikasni s obje strane zakona, što svakako ima svoje prednosti. Recimo, sve policije i pravosudni organi u svijetu muče se da otkriju lopove i kriminalna djela, uglavnom pošto se sve dogodi, trudeći se da ta njihova djela ne ostanu u mraku, to jest nerasvijetljena. A ovi naši znaju za takva kriminalna djela dok još nisu ni počinjena, takoreći dok se planiraju! Dok su u obliku idejnog rješenja! Ko se time u svijetu može pohvaliti?
Prošlu godinu ćemo pamtiti i po tome kako se Bakir Izetbegović, nakon totalnog izbornog debakla i odlaska iz vlasti, ponovo popeo na čelo SDA, gdje je i do sad bio. Što nije ni čudno, jer, kako je sam rekao, njemu je njegov babo ostavio tu stranku u amanet, kao što je i cijelu Bosnu ostavio u amanet Erdoganu. A obojicu je, kako je to lijepo Bakir objasnio, lično Alah poslao njihovim narodima, pa onda ispada da Izetbegovići, po nasljednom pravu, moraju vladati dok je svijeta i vijeka. S čim se slažu svi koji još nisu izašli iz te stranke. Ipak, zlobnici kažu da Bakir toliko spominje Boga, da je moralo doći vrijeme da i on vidi svog Boga. Umjesto SDA, u vladajuće fotelje uvalili su se ovi iz „trojke“, pa sad bošnjačka politička scena, kako je nazivaju, izgleda ovako: i vlast i opozicija zalažu se za demokratiju, po principu: ja ga tebi, ti ga meni, pa ko kome više.
A prošlu godinu pamtićemo i po sudskom procesu neprikosnovenom voždu Srba s ove strane Drine, Miloradu Dodiku, u .čiju su odbranu ustali svi njegovi rođaci, kumovi, prijatelji i plaćenici. Plus više od pola Narodne skupštine. Doduše, ima tu razlika. Neki kažu da je njihov idol u svemu u pravu, čak i kad nije, i da je istina sve što on kaže, a drugi kako je nemoguće da nije istina. I složni su u tome da niko ne smije da zabada nos u njihovog predsjednika. U svakom slučaju, politički uspon ove dvojice i njihovog jarana Dragana Čovića toliko je ubjedljiv, da su nam se svima popeli na glavu. Ipak, pamtićemo ih po dobru: čim oni odu, nama će biti dobro.
Oni koji žive u ovom entitetu pamtiće prošlu godinu i po usvajanju nekih spornih zakona, recimo zakona koji oslobađa odgovornosti entitetske političare za sve što učine, i to retroaktivno. Što je dobro. Jer, možete zamisliti koliko su oni opterećeni brigom da ih ne otkriju i ne odvuku na sud. To je strašan pritisak koji ometa njihov rad. Ovako, mogu mirno i bez tog pritiska raditi, sve za narod, kako oni tvrde, mada neki zlobnici kažu da oni, ustvari, rade narodu o glavi. Usvojen je i zakon o kleveti, čiji opis može stati u nekoliko riječi: nemoj biti otvoren, da ne bi bio zatvoren.
Pamtićemo prošlu godinu i po novim zaduženjima, koja, na neki način, donose i zrnce optimizma. Jer nije još sve tako crno kako nam se tek piše.
A krajem godine stigle su i nove vijesti kako Njemačka nastavlja da olakšava ulazak naših ljudi u tu zemlju, bojim se, otići će ko god može da hoda.
Dokle, Dojčland?