Piše: Jusuf Trbić
Ovih dana gledamo haos koji se polako širi svijetom i tjera strah u kosti ljudima na svim stranama svijeta. Novi američki predsjednik uspostavlja pravilo da vladaju jaki, koji imaju pravo da uzimaju od slabijih što im je volja. Podsjeća to na vrijeme hladnog rata, kad su dvije super-sile vladale svijetom gazeći koga hoće. A mi, koji dugo pamtimo, sjetili smo se vremena Jugoslavije, koja je bila oaza mira i razuma između dva zavađena svijeta. U toj državi ostvareno je ono što mi danas ne možemo ni sanjati. Dugi period mira i harmonije, ubrzani društveni i ekonomski razvoj, snaga zbog koje ni moćni Staljin nije smio da udari na Jugoslovene, ugled, otvorenost i nada u budućnost kakvu sigurno više nikad nećemo osjetiti.
Današnji vladari naših sudbina više od svega mrze tu i takvu Jugoslaviju, jer je bila neuporedivo bolja od njih. Uprkos krutom ideološkom sistemu, koji je ipak bio neuporedivo slobodniji nego u bilo kojoj drugoj socijalističkoj državi, zemlja je dignuta iz pepela za manje od tri decenije, gradilo se na sve strane, velike firme su izvozile i gradile u inostranstvu, nicali su putevi i pruge, dizali se gradovi i sela, zidale se i crkve i džamije, uvedeno je besplatno zdravstvo za sve i besplatno školstvo. Krajem Drugog svjetskog rata polovina stanovništva je bila nepismena, da bi do 1961. taj procenat spao na samo 20 posto. Po broju studenata Jugoslavija je bila četvrta u Evropi, do 1960. godine broj visokoobrazovanh građana porastao je na 500.000, knjige svjetskih autora štampane su u ogromnim tiražima, cvjetale su književnost i umjetnost. Treba li reći da su godišnje građene desetine hiljada stanova koje su besplatno dobijali radnici, da se ne mogu izbrojati tada podignute škole, bolnice, javne ustanove, domovi zdravlja, fabrike, poljoprivredna imanja, i da se sveopšti napredak osjećao svakoga dana, u svim dijelovima zemlje. Današnje generacije ne mogu shvatiti na kakvom su nivou, u odnosu na svijet, a pogotovo na socijalistički lager, bila ljudska prava, ravnopravnost, sekularizam, otvorenost prema svijetu, i kakva je bila sigurnost građana u takvoj državi. Standard života je, u onom vremenu, bio takav da je životni vijek produžen sa 51. godine (1948) na 70 godina (1981).
Uz sve to, niko, nikakva svjetska sila nije mogla ni pomisliti da ponižava našu državu i da joj određuje šta smije, a šta ne smije. Jugoslavija je sve svoje građane činila većim i boljim nego što su bili.
Nacionalistički uragan, koji je razorio Jugoslaviju, donio je mnogo više od uništenja zajedničke države i stvaranja novih, beznačajnih i na brzinu sklepanih državica koje žive od mahanja zastavama. Čitav zajednički život, najzad izgrađen, nakon vijekova robovanja, učvršćen stubovima napretka, ispunjen snovima generacija koje je progutao mrak istorije, obojen svjetlom civilizacijskog iskoraka, vođen vjerom u bolje sutra i utemeljen na dugom periodu mira, kakav nije zapamćen na ovom napaćenom komadu planete, srušen je preko noći ludačkim idejama o entičkoj čistoti i navodnom vjerskom preobražaju, otimanjem života i budućnosti milionima ljudi. Satjerani u bezumne gomile, bez vida i bez sluha, mase dojučerašnjih Jugoslovena odbacile su pamet, razvoj, zajedništvo i put u svijet, i smjestile se u hladne kolibe plemenskog, palanačkog duha, u zatvoreni, klaustrofobični, tamni svijet u kojem im je oteto sve što su imali, i dato im pravo da bespogovorno vjeruju novim, ludim poglavicama i vračevima, koji su ih opljačkali do gole kože, napumpali ih mržnjom prema svemu što je drugačije i bolje od njih i poveli ih u bespuće.
Naš pakao, to su drugi oko nas, oni s kojima smo vezani fatalnom sličnošću. Ista istorija, isti jezik, isti običaji, isti način života, ista slika i prilika. Razdjelnica je nekad bila religija, na osnovu koje su se profilirale etničke grupe, ali viševjekovna prošlost je pokazala da koegzistencija tih etnija nije nikad bila izuzetak, već pravilo. Američka nacija je stvorena od mnoštva različitih etničkih grupa, jezika, mentaliteta, kultura, različitog istorijskog iskustva i pogleda na svijet, jer nacija je društveni dogovor, spremnost na zajednički život, a ne prošlost bilo koje vrste. Jugoslovenska nacija je bila, na svoj način, balkanska Amerika, a onda se tok vremena okrenuo naopako. Odvajanje od bliskih drugih postalo je putokaz novih nacionalističkih elita. Svako je pronašao svoj svijet, suprotan onom drugom. Istina je udarila na istinu, laž na laž, svako je otkrio svoj sopstveni jezik, svoj sopstveni, drugačiji lik otisnut u živoj glini vremena, kontra-mit je nasrnuo na mit, kultura na kulturu, svako je sagradio svoju tvrđavu identiteta, svoje zasebno sjećanje, svoju perionicu grijeha, svoju mržnju i svoj zatvoreni svijet. I sve to ogradio neprobojnim zidovima novog, tek proizvedenog patriotizma od paučine i novopronađene vjere u svoje novo božanstvo, svoje pleme iznad svih drugih plemena u pustinji.
Danas, kad se pred našim očima raspada dosadašnji svijet, mi ne znamo ni ko smo ni kuda idemo. U Srbiji su ustali studenti i đaci da kažu da im je dosta ovog propadanja. U Bosni se političari i dalje svađaju oko fotelja, narod gladuje i šuti, niko glas da digne, niko oči da otvori. Samo da ne zapuca, šapće pospani, krmeljivi Bosanac, pa se okrene na drugu stranu i nastavi da spava.
I dok orkestri straha udaraju svojim moćnim bubnjevima, mladi ljudi odlaze na neko drugo mjesto, tamo gdje nema ni Srba, ni Hrvata, ni Bošnjaka, ni nove prošlosti i stare, bajate budućnosti, ni naših i njihovih, ni lažne vjere i lažnih idola, ni propisanih krvnih zrnaca, ni rovova u glavama, ni lažnih ljudi i lažnih diploma, ni stvarnosti pune Potemkinovih sela. Ostaje močvarni svijet u kojem cvjetaju samo otrovni, etno-nacionalstički cvjetovi zla. I ostaju ljudi koji, kao zombiji, lutaju besciljno praznim putevima svojih života čekajući jutro koje nikada neće doći.
