Piše: Jusuf Trbić

Najpoznatiji balkanski kafanski i šatorski zabavljač ponovo je na turneji po gradovima i selima širom polovice Bosne. Milorad Dodik Baja, zvani Adolf Visarionovič  Laktašenko, od milja Mile, ne propušta ni jedno narodno veselje u duhu čobanizma i renesanse. Tako je nedavno  bio specijalni gost manifestacije “Veče ojkače” na Kozari, koja je održana u okviru 53. Kočićevog zbora na Manjači. Ni ovoga puta nije odolio mikrofonu, pa je tako opet svima pokazao svoje upečatljive vokalne sposobnosti.  “Volim da pjevam ojkaču” – priznao je Dodik, a zatim je na oduševljenje svih prisutnih, zapjevao “Ustaj mala, veži kera”. I dok je Petar Kočić pisao “Jazavca pred sudom”, da pokaže kako se sud, to jest država, odnosi prema običnom čovjeku, kod Dodika je to preokrenuto, pa sad sud, to jest država, a pogotovo njen manji dio, kleči pred jazavcem. Na nedavnom skupu omladine SNSD-a poučio je prisutne mlade ljude  da im života nema bez njegove stranke. “Samo angažman u politici omogućava da realizujete svoje ideje. Možete da budete najbolji student ili najbolji stručnjak u nekoj oblasti ali ako niste u sistemu vlasti, ako niste dio vlasti, sve je to zabluda”, rekao im je on, i sve to potvrdio novom dirljivom izvedbom tradicionalne arkanske pjesme “ Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”. Narod je bio obeznanjen. Jebeš bijedu i siromaštvo, masovni kriminal vlasti, bježanje sposobnih ljudi u Evropu, jebeš beskrajno zaduživanje i činjenicu da je Dodikova gubernija najsiromašnija u Evropi i da ima najveću stopu samoubistava, da je na rubu ekonomske propasti, da  tone u blato čitav sistem, a procvjetali su birokratija i partijsko zapošljavanje, jebeš to što je postao nepodnošljiv teror vlasti, koja se ne libi premlaćivanja neistomišljenika i ubijanja nepododobnih, pri čemu  su glavne ideološke odrednice falsifikovanje prošlosti i čitavog života i neprekinuta mržnja prema drugima i drugačijima, dok se u tajnosti trpaju narodne pare u privatne džepove   –  sve to pada u vodu kad Laktašenko pusti glas.

Najpoznatiji svjetski muzičari, dzez, bluz i klasični majstori, bili su posramljeni ovako sjajnim izvedbama, pa je i čuveni dirigent Zubin Mehta najavio da će obraditi ovaj i druge Miletove hitove, a neće zaboraviti ni drugog aktuelnog vokalnog solistu – malog Slobu zvanog Dačić, i da će to, sa bečkim Filharmonijskim orkestrom, izvesti u Bečkoj operi, na čuvenom novogodišnjem koncertu. Dodik u operi – to će tek biti senzacija, neviđena.

A da Dodik zaslužuje divljenje – to je neosporno. Čudo jedno kako on još drži živu glavu na ramenima, kakva god da je ta glava, pored toliko opakih i dobro organizovanih neprijatelja. Čitav bošnjački narod, jedno 2,5 miliona, što malehnih, što velikih, neprekidno rovari protiv njega, pogotovo hodže koje arlauču sa džamija i bošnjačke izbjeglice koje bi da se vrate kućama na Drinu, i tako opet okupiraju Podrinje, pa arapske izbjeglice, ali i bogataši iz Kuvajta koji kupuju imanja oko Sarajeva, a njemu ni marku neće da daju,  američka ambasada, koja ga je oklevetala kod Trampa, pa mu ovaj zabio gol iz kornera, to jest stavio ga na “crnu listu”, pa engleski obavještajci, Vatikan, Albanci, Evropska unija i NATO pakt, Turska  i ko sve ne, a tek njegova opozicija i domaći izdajnici, kojih je sve više, ukratko – pola svijeta, skoro svi osim Putina i njegovih Rusa, valja to izdeverati! I pored svega toga, Mile ide iz uspjeha u uspjeh, valja se izboriti da novčanik bude sit, a oba obraza na broju. Doduše, neki kažu da se svi njegovi uspjesi mogu nabrojati na srednji prst jedne ruke, ali to su zavidljivci. On se uporno bori za bolje malo sutra, za to da njegov feud stalno napreduje, pa makar i natraške, bori se da srpski narod shvati da su ustavi, zakoni i druge trice i kučine, zapravo, međunarodna zavjera protiv njega lično, a time i protiv svih Srba, koliko god ih ima, da je moral izmišljotina srbomrzaca, da je kultura dokaz zavjere protiv RS-a, a istina, ma kakva bila, sredstvo da se ocrne plemenite koljačke namjere njegovih slavnih prethodnika i uzora – Draže, Slobe, Ratka i ostalih velikana. On voli Srbiju do ludila, pa i dalje od toga, a RS još i više, dok o svojoj domovini BiH ima sasvim drugačije mišljenje. To je za njega neprijateljska teritorija, džamahirija, okolina Teherana, nepostojeća država. Tako je prije neki dan, po ko zna koji put, izjavio :

“ Bosna i Hercegovina nije moja država”. Ali se kandidovao da bude član Predsjedništva te iste BiH. Dodik – predsjednik džamahirije, to zbilja neobično zvuči. A da se u glavnom gradu države ne bi osjećao nelagodno, ko krme u Teheranu, kako su nekad govorili Nadrealisti, najavio je da neće stolovati u Sarajevu, već u Istočnom, srpskom Sarajevu, i odatle će raditi na rasturanju države koje nema. Pozivajući se papagajski na Dejtonski sporazum izjavio je da je Republika Srpska država srpskog naroda i drugih koji u njoj žive, zaboravljajući da je tako pisalo u prvom, nelegalnom Ustavu Karadžićeve RS, a da u današnjem dejtonskom Ustavu piše da je RS entitet tri ravnopravna naroda i Ostalih. Iako ima mnoštvo raznih savjetnika, još nije saznao da su po Dejtonu i Ustavu  BiH, koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma, tri naroda i Ostali ravnopravni u cijeloj državi, da su u BiH u upotrebi tri zvanična jezika – bosanski, srpski i hrvatski, i dva pisma, ćirilica i latinica, da je još važeći stari državni zakon o praznicima, po kojem je 25. novembar zvanični Dan nezavisnosti BiH, da su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obavezujuće, da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje i referendume o tome…Ali, ne može ni on sve znati. Krhko je znanje.

Pa je tako Dodik odlučio, a podržali ga njegovi sljedbenici, patriote vazelinskog tipa, da nije bilo ono što je bilo, već je bilo ono što Dodik kaže da je bilo. Nekad je on govorio jasno i glasno da je u Srebrenici izvršen genocid, a sad neće ni da čuje za to. Bošnjaci se pobili sami između sebe, i džaba tone i tone sudskih dokaza, dokumenata, fotografija, svjedoka, satelitskih snimaka, džaba sve. Kad Dodik kaže da to više nije genocid, makar i da jeste, ima tako da bude. Ako odluči da ne važi više zakon gravitacije ili da je Zemlja opet ravna ploča, a da je Darvinova teorija zapravo antisrpska zavjera –podržaće ga entitetska vlast i mnogobrojni sljedbenici, a i Vučićev režim, kao i uvijek do sad. Pisci novih školskih udžbenika već trljaju ruke.  Ovoga puta podržala ga je i cijela opozicija, koja nije reagovala ni kad su pijani mladići, nakon Dodikove izjave o “arlaukanju sa munare”, pucali na džamiju. Nisu znali šta rade, rekli su. Ali, što onda baš u džamiju?

“Pa se postavlja onako ljudsko pitanje: Zašto alkolizirani pojedinci nisu pucali u neku od mnogobrojnih pravoslavnih crkava, zašto nisu pucali u Banski dvor ili lokalnu stanicu policije”, pita se kolumnista Dragan Bursać. I kaže još :  “ Kada neko, a to je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, stalno ponavlja kako je džamija mjesto sa koga se “arlauče”, kada priča nastrane priče o padanju vrijednosti nekretnina u Banjaluci zato što se nalaze u blizini džamija sa kojih se “arlauče”, kada sve to pominje u najgledanijoj političkoj tabloid-emisiji u Srbiji, onda je direktno odgovoran za ispaljene hice u Ferhadiju. Ovi meci su, da se razumijemo, materijalna verifikacija Dodikovih misli i riječi”.

Ako tome dodamo nerazjašnjena ubistva neistomišljenika režima, za koje neki optužuju policiju, prijetnje novinarima i premlaćivanje najneposlušnijih među njima, paradiranje s nekakvim “Noćnim vukovima”, stalno vrijeđanje Bošnjaka i političkih protivnika i izjave državnog ministra policije Dragana Mektića da se u Banjoj Luci priprema predizborni teror nad svima koji ne misle Voždovom glavom, ako se tome doda ubrzano naoružavanje Dodikove policije dugim cijevima i vojnim naoružanjem, pa  čak i protivavionskim raketama, dobije se sumorna slika koja budi strah u kostima. Muhamed Filipović kaže da se tako stvara  atmosfera vraćanja BiH u predratno stanje : “ To je užasno, tragično, besmisleno. Hoćemo li ponovno ići u rat? Onaj se naoružava tamo, ovaj se naoružava ovamo. Onaj se konstituira na nelegalan način, ali tome ne možemo stati ukraj – zašto? Pa zato što nema institucije koja bi imala pravo da nadzire ustavno-pravno stanje”,  naglašava Filipović.

Dragan Bursać tvrdi da je ukupnu atmosferu straha, mržnje, linča i bezakonja stvorio sam režim, da bi se održao na vlasti : “Ne zaboravite, ovu klimu stvara Milorad Dodik i njegovi povampireni kerberi. Oni su ti koji direktno aminuju pse da grizu, napadaju, čereče i ubijaju. Dvonožni su to psi, nose fantomke, koriste okrilje noći i mraka i imaju nevjerovatnu prednost, nekažnjeno izlaze iz mraka”.

Sve u svemu, očekuje nas zanimljiva predizborna utakmica, u kojoj će biti dosta neizvjesnosti. Ipak, jedno je sasvim sigurno. Narod će opet izgubiti izbore.