Piše: Jusuf Trbić
Vijest da je Tužilaštvo BiH odbacilo krivičnu prijavu koju je protiv Milorada Dodika podnijelo udruženje “Pokret majki Srebrenice”, zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i negiranja genocida u Srebrenici – nikoga nije iznenadila. U ovoj državi odavno se ne zna ni ko pije, ni ko plaća, ne zna se ko odlučuje i ko odgovara za odluke, ne zna se ni koji ti kadija sudi, a koji te tuži. Ako ono što Dodik svakodnevno izjavljuje i radi nije rušenje države, koje niko u svijetu ne bi tolerisao, onda svako može da radi šta hoće i kako hoće.
Iako je i vrapcima na grani jasno da i Dodik i jaran mu Čović svim snagama rade na tome da svijetu predstave Bosnu kao nemoguću državu, da bi je onda prekrojili i podijelili po nekim drugim aršinima, i da to zdušno podržavaju nekadašnji agresori i s desne i s lijeve strane, bošnjački i bosanski lideri neće ili ne umiju reagovati onako kako bi trebalo. Dok Dodik sve otvorenije i agresivnije traži secesiju svog feuda i njegovo pripajanje Srbiji, a Čović najavljuje da će sigurno “Hrvati u reorganiziranoj BiH živjeti na područjima koja je čuvala Herceg-Bosna i koja je oslobodio i odbranio HVO”, bošnjački lideri, zabavljeni međusobnim svađama, stignu samo da proslave nekakav “Dan Bošnjaka”, najavljujući zasebnu zastavu, grb i himnu bošnjačkog naroda. I ni briga ih nije što je to otvoreni poziv političarima iz druga dva etnička korpusa da učine to isto, čime bi proces podjele države bio doveden gotovo do samog kraja. Ne može se čovjek oteti utisku da mnogi od njih, dok deklarativno podržavaju put u Evropu, još sanjaju o nekakvoj muslimanskoj državici na trećini teritorije BiH, u kojoj bi mogli da rade šta hoće. “Tako zamišljena državica”, rekao je nedavno profesor Esad Duraković, “bila bi neka vrsta bosanske Gaze, u kojoj bi vladao haos i koja bi značila propast Bošnjaka. Bošnjaci mogu opstati samo u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.” Naglašavajući da je Bosna u smrtnoj opasnosti, Duraković je rekao i ovo :
“Državu Bosnu i Hercegovinu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, ali je samo Bošnjaci mogu upropastiti”.
U komentaru povodom ovih izjava Gojko Berić primjećuje da za ovakve teme, čak i kad je u pitanju jedan od najlucidnijih i najhrabrijih bosanskih intelektualaca, nema skoro nikakvog interesovanja među nosiocima političke vlasti, ali ni među građanima. Pa navodi šta mu je o toj temi rekao njegov kolega Boro Kontić : “ Vidiš da su nacionalisti pobijediili i da smo mi i nama slični postali zanemarljiva manjina. Rat je i vođen zato da bi se ovi narodi razdvojili. Ne vidim nešto da se ijedan narod protiv toga buni.”
Zaista, gdje smo to mi, obični građani ove države, kad gledamo šta se radi, a ne reagujemo ni na kakav način? I gdje su oni koji su zaduženi i plaćeni da brane državu? Ako Tužilaštvo odbacuje krivične prijave protiv Dodika, zašto ne reaguje u slučajevima otvorenog protivustavnog i protivzakonitog rušenja temelje ove države, na primjer u slučaju izglasavanja Rezolucije o vojnoj neutralnosti RS-a, usvojene u Narodnoj skupštini ovog entiteta? Savršeno je jasno da je spoljna politika u isključivoj nadležnosti države i da Zakon o odbrani BiH, koji je prihvaćen od oba entiteta 2005. godine, naglašava svoju supremaciju u odnosu na zakone oba entiteta. Entitetski parlament ne može odlučivati o pitanjima iz nadležnosti države, ističe američka ambasada, i tome nema prigovora. Da, ali Dodik je na televiziji nonšalantno izjavio kako se jedva suzdržao da ne naredi hapšenje šefice Ureda OHR-a u Banjoj Luci, koja je iznijela taj stav. Reakcije na taj nečuveni ispad bile su uobičajene: predsjednik entiteta nema nadležnost da hapsi. I na tome se, kako se čini, sve završilo. Gdje je sad Visoki predstavnik da ukine takvu odluku Skupštine RS-a i kazni predlagače, gdje su najviši državni funkcioneri, ima li šta o očiglednom kršenju Ustava i zakona reći Mladen Ivanić, šta radi Ustavni sud, ima li ikoga u ovoj zemlji da ustane u zaštitu pravnog poretka i gdje je sad samoproklamovani veliki prijatelj BiH Aleksandar Vučić? Ne treba zaboraviti još jednu dimenziju ove Deklaracije, koju ističe Emir Suljagić, to što “Dodikov režim usvajanjem ovog dokumenta pitanja iz isključive nadležnosti države ne samo otima, nego ih proglašava predmetom usaglašavanja sa drugom suverenom državom. Tačnije Srbijom”. Jer, tim aktom se RS obavezuje da će sve buduće aktivnosti u ovoj oblasti koordinirati sa Srbijom, a ne u okviru svoje države. Drugim riječima, Republika Srpska je dio Srbije, samo to neće niko glasno da kaže.
Zanimljivo je da, bar zasad, nema oštrijih reakcija čak ni iz državnog ministarstva odbrane, na čijem je čelu Čovićeva Marina Pendeš, ni iz Vijeća ministara BiH, ni iz redova stalnih branilaca svetog slova Dejtonskog sporazuma, ali konkretnih reakcija nema ni iz međunarodne zajednice, ako se izuzmu uobičajena mlaka saopštenja kakvih smo se nagledali i naslušali, pogotovo u posljednjim godinama. Za nas koji pamtimo posljednji rat protiv Bosne i ponašanje međunarodne zajednice, to je nešto što unosi zebnju u srce. Da li je to opet na stolu nekakav plan o podjeli Bosne, pa se Dodiku i Čoviću dopušta ono što se u evropskim državama ne može ni zamisliti? Teško je na to pitanje odgovoriti, ali kad se osvrnemo oko sebe, imamo mnogo razloga za zabrinutost.
Politička vođstva sva tri naroda u Bosni vuku svako na svoju stranu i podjele su sve dublje. Hrvatska otvoreno podržava stvaranje Čovićevog feuda, po uzoru na RS, Srbija gura Dodika u svaku secesionističku avanturu koja mu padne na pamet, a pri tome se obje susjedne države ubrzano naoružavaju, pravdajući to raznim razlozima. U Srbiji su čak generale – ratne zločince, rasporedili da budu predavači u Vojnoj akademiji. Čemu mogu naučiti buduće oficire srbijanske vojske – više je nego jasno. Kao kruna svega, Dodikovi i Čovićevi megafoni predlažu demilitarizaciju BiH. Dakle, oni naoružani do zuba, mi razoružani do kostiju. Kao 1992. godine. Uz sve to, Srbiju vrlo skoro očekuje konačno rješavanje pitanja Kosova, a u Beogradu se odavno ne krije ideja o kompenzaciji – Republika Srpska za Kosovo. Da li je, kako sluti Emir Suljagić na pomolu nekakav novi Berlinski kongres, odnosno nova međunarodna konferencija, koja bi nanovo prekrojila Bosnu? Na štetu Bošnjaka i Bosanaca, naravno.
Surovi politički pragmatizam, koji je sve nas zavio u crno u ratu protiv Bosne, mogao bi ponovo potražiti žrtvu u onima koji su najslabiji. Uz to, sve bi se moglo lijepo uklopiti u opštu borbu protiv islamskog ekstremizma u Evropi i svijetu. Na našu žalost, bošnjački politički i intelektualni predvodnici kao da se trude da Bošnjake upravo na taj način predstave svijetu.
Spasiti nas može samo pamet, znanje, posvećenost državi, demokratiji i pravdi, i žestoka politička borba za ono što nam je najsvetije – za građansku, evropsku, normalnu državu Bosnu i Hercegovinu.
Ali, što više gledam, sve više mi se čini da takve robe ima sve manje na našoj političkoj pijaci, da je sve manje toga i kod naroda, a pogotovo kod onih koji nas vode. I da smo sve bliže velikoj krizi koja nas čeka, krizi koja se, kao mutna i krvava rijeka, približava našim obalama.
A valja nama preko rijeke…