Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Na ovu prastaru izreku podsjeća nas ponovno ključanje bosanskog lonca, koji kipi na vatri turbulentnih reakcija izazvanih najavom Svete mise za žrtve Bleiburga koja bi se trebala održati u sarajevskoj Katedrali 16. maja.
Piše : Gojko Berić
Svako na tom “snijegu” ostavlja svoj prepoznatljiv trag, kako oni koji jedva čekaju da tim povodom sjednu u crkvene klupe, tako i oni koji se takvom okupljanju vjernika žestoko protive.
Prst u oko potomcima ustaških žrtava
Kardinala Vinka Puljića, duhovnog predvodnika ove kampanje, zdušno podržava čitav HDZ-ov politički i medijski establišment. Kome nije jasno o čemu se tu radi, neka prelista Večernji list od utorka. Na prvoj strani je najavljena kolumna Joze Pavkovića, pod naslovom “Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu zadušnicu”, kao i intervju predsjednika HDZ-a1990 Ilije Cvitanovića sa bombastičnim zaključkom: “Napadi na kardinala dio su strategije po kojoj nema mjesta za Hrvate u BiH”.
Kardinal Puljić poručuje svojim kritičarima da on osobno ne pristaje ni uz nacizam i fašizam, niti uz komunizam, ali da se prema svim nevinim žrtvama, pa tako i onima iz reda hrvatskog naroda, odnosi s jednakim pijetetom. Međutim, stvarnost nas nije u to uvjerila, pa se taj kršćanski princip doima kao puka floskula. Hrvatski biskupi nikada nisu otišli u Jasenovac, gdje je ustaški režim na najsuroviji način pobio na desetine hiljada Jevreja, Srba, Roma, Muslimana i hrvatskih komunista.
Ako je našem uzoritom kardinalu srce tako puno empatije za sve žrtve, zašto se nikada nije sjetio da, recimo, ode u Ahmiće i na logorska stratišta hercegovačkih Bošnjaka? Zašto nikada nije prošetao do Marijin-Dvora da se pokloni žrtvama zloglasnog Maksa Luburića, koji je 28. marta 1945. naredio da 55 sarajevskih antifašista, bez ikakvog suđenja, budu obješeni. Uzoriti kardinal nadalje tvrdi da se Katolička crkva “nikada nije stavljala na stranu niti jedne vlasti”, što je gruba neistina. Što se toga tiče, povijest surovo demantuje gospodina Puljića.
Ali, zašto se sveta misa ustašama treba održati u Sarajevu, a ne u Bleiburgu? Kardinal Puljić kaže da je to zajednička odluka Biskupske konferencije BiH i Hrvatske biskupske konferencije, iznuđena pandemijom koronavirusa. Ni to nema naročite veze sa istinom, jer su austrijske vlasti i prije pandemije bile pred odlukom da zabrane okupljanje u tom gradiću blizu granice sa Slovenijom, nakon što je postalo očigledno da se ono koristi za manifestacije neoustaštva.
Uostalom, i Zagreb je bio zahvaćen smrtonosnom infekcijom, čak više nego Sarajevo, pa je glavni grad Hrvatske bio jedina autentična adresa na koju se mogao preusmjeriti ovaj crkveni, a zapravo prevashodno politički ritual. Kardinal Puljić je morao znati da će, ako širom otvori vrata sarajevske Katedrale i pozove vjernike da se zajedno s njim mole za tobože nevine ustaške duše, kroz ta vrata neminovno ući i politika.
U tom slučaju, sveta misa postaje misa svađalica, ozbiljna politička provokacija, prst u oko potomcima ustaških žrtava. Kardinal Puljić nije od juče u ovom gradu i morao je znati da to u Sarajevu, koliko god ono propalo i civilizacijski otupjelo, neće proći tek tako. Uslijedile su očekivane i žestoke reakcije, koje već pomenuti hrvatski mediji nazivaju “histerijom” i “pozivom na linč”, pripisujući ih sarajevskim “lažnim antifašistima”. Ali, tu su se gadno prevarili.
Ne znam koliko u Sarajevu ima stvarnih, a koliko lažnih antifašista, ali sigurno ne toliko da bi ih se fašisti i fašistkinje nešto mnogo plašili. Dogodilo se nešto drugo, nešto na što katolički biskupi i njihovi politički i medijski pokrovitelji nisu računali. Naime, pored građanskog otpora, ma što se pod tim podrazumijevalo, protivljenje raskolničkoj misi zadušnici došlo je i sa niza drugih adresa.
U istom danu, ovog ponedjeljka, reagovali su Milorad Dodik i mitropolit dabrobosanski Hrizostom. Smatrajući da misa za žrtve Bleiburga ne može ostati samo unutrašnje pitanje Rimokatoličke crkve, Dodik u ovom činu vidi pokušaj rehabilitacije ustaškog pokreta, “od čijeg zla se srpski narod ni nakon 75 godina biološki nije oporavio”.
Oglasila se i Ambasada SAD-a u BiH, pozivajući “one koji organiziraju bleiburšku komemoraciju u BiH da se suzdrže od povijesnog revizionizma i retrogradne retorike”. Uznemirena je i Jevrejska zajednica u BiH, čiji su pripadnici masovno pobijeni u Jasenovcu i koja je jako senzibilirana na falsifikate njenog povijesnog stradanja.
Ipak, najoštriju osudu najavljene mise izrekao je mitropolit Hrizostom, koji je bio izričit: “Vrata bilo kakve naše saradnje sa Katoličkom crkvom su zatvorena”. Uzgred rečeno, ovaj ultimativan stav mitropolita Hrizostoma lišen je svake principijelnosti, jer Srpska pravoslavna crkva konzistentno veliča četništvo. Tome valja dodati i pomalo zbunjujuće reagovanje reisa Kavazovića, koji je uzeo u zaštitu kardinala Puljića.
Kada se sve uzme u obzir, jasno je koliko su krhki odnosi među vjerskim zajednicama u BiH, često konfliktni i opterećeni međusobnim nepovjerenjem. Zato je njihov stvarni doprinos pomirenju skoro nikakav.
Izvršilac podmuklog plana
Ne treba kardinalu Puljiću držati nikakvu lekciju iz istorije. On jako dobro zna ko su bili Ante Pavelić i Maks Luburić, zna da su ustaše bile zlikovci nad zlikovcima, da je Jasenovac bio mjesto najmorbidnijeg ubijanja muškaraca, žena i djece, zna da su mnogi katolički svećenici bili u službi tog monstruoznog režima, zna takođe za vatikanske “pacovske kanale” koji su cijeloj bulumenti ratnih zločinaca pomogli da izmaknu ruci pravde.
I zato što sve to zna, njegov je grijeh tim veći. Njegova samopromocija u desničara u kardinalskoj mantiji naprosto je nerazumljiva. Oni koji mu u najboljoj namjeri drže lekciju iz istorije i ne htijući skreću ovu priču u pogrešnom pravcu. U epicentru razmatranja ovog drskog i sveobuhvatnog revizionizma istorije Drugog svjetskog rata moraju biti Tuđmanov HDZ i hrvatski biskupi. Sklopivši savez sa ustašama u emigraciji, Tuđman je izjavio da je Pavelićeva NDH bila izraz povijesne volje hrvatskog naroda i time širom otvorio vrata modelu nacionalističke države. Sve ostalo je bila stvar dnevne politike, korumpiranog akademskog soja, istoričara, filmadžija i, naravno, medija.
Kako ovih dana piše Jutarnji list, duh neoustaškog revizionizma pušten je iz boce, pa danas 70 posto mladih kao jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti navodi NDH.
Sve ukazuje na to da je premještanje svete mise u Sarajevo smišljeno u kabinetima hrvatske državne i crkvene vlasti, a kardinal Puljić je pristao da bude izvršilac tog podmuklog plana. Šteta za duhovnika koji je u Sarajevu ipak ostavio nekog traga i ostao s nama kad je ovom gradu bilo najteže.
(kliker.info)