Piše: Jusuf Trbić
Gradovi se prepoznaju po svojoj prošlosti. Ovo vrijeme, u kojem je svijet sabijen na veličinu sela, obilježeno je interesovanjem za kulturnu baštinu, pa bezbrojni turisti, istraživači, istoričari i obična raja jure s jednog mjesta na drugo, da vide ostatke prošlosti, a Ujedinjene nacije stavljaju pod svoju zaštitu ono što je važno za čovječanstvo. Gdje je tu Bijeljina? To je grad iz kojeg je prošlost istjerana. Porušene su sve vrijedne građevine, sve ono što su nam generacije iza nas ostavile u amanet, a ono što je ostalo tone u blato našeg neznanja, primitivizma, nebrige. Kad sam svojevremeno iščekivao prijatelja iz Njemačke, znajući njegovo želje i interesovanja, zapitao sam se šta bih mu mogao pokazati, gdje ga odvesti, da vidi bar dio naše istorije. Osim manastira Tavna, džamija i crkava, ostao mi je samo Muzej Semberije. I ništa više. Dok istoriju drugih gradova osvjetljavaju svjetionici starih palata, vrtova, muzeja, galerija, ulica i kvartova, Bijeljini je ostala samo ta tanka svjetlost svijeće u gustoj magli opšteg zaborava.
Bijeljina je Muzejsku zbirku, zaduženu za sakupljanje istorijske građe, dobila u oktobru 1970. godine. Ta je ustanova otvorila dio stalne postavke tek 1981. godine, a zvanično je postala muzej dvadeset godina kasnije – 2001. Čak i u jednoj Bosni, koja je u tom pogledu vazda vidljivo kaskala za svijetom, pa i za susjedima, to je bilo veoma kasno. Jer, Zemaljski muzej je osnovan u Sarajevu 1888. godine, a Muzej Krajine u Banjoj Luci 1933-će. Poslije Drugog svjetskog rata u Tuzli je osnovan Muzej sjeveroistočne Bosne (1947.), pa u Travniku Zavičajni muzej (1949.), zatim Muzej Hercegovine u Mostaru (1950), a onda i muzeji u Visokom (1951.), Bihaću ( 1953), Prijedoru ( 1954.), Trebinju ( 19555.) i Doboju i Foči (1956.). Bijeljini je, dakle, trebalo skoro pola vijeka da stigne Foču.
Istina, Muzejska zbirka je učinila mnogo više od očekivanja, a pogotovo njen osnivač i prvi rukovodilac Dimitrije Dikica Čolaković. Sjećam se tog dragog, duhovitog i vrijednog čovjeka, koji je za očuvanje prošlosti ovoga kraja učinio više nego svi bivši političari, direktori i drugi važni ljudi, koliko god ih je bilo. On je bio profesor Učiteljske škole, etnolog i istoričar, saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti BiH. Daleke 1961. godine on je od tog Zavoda dobio molbu da ih obavještava o vrijednim ostacima prošlosti u Semberiji, posebno o važnijim kulturnim i etnološkim objektima, koji bi mogli doći pod zaštitu države ili u program za obnovu kulturnih vrijednosti, značajnih za istoriju tog kraja ili države. U to doba istraživanjima u semberskom kraju bavio se etnolog Milenko S. Filipović, a važan je bio rad istoričara i etnologa Radmile Kajmaković, tadašnjeg kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Uz njih, Semberiju su često pohodili i istraživači iz sarajevskih i tuzlanskih muzeja, poput Irme Čremošnik, Milice Kosorić, Zdravka Marića, Saliha Kulenovića, a od ranije je bio poznat rad o značaju arheoloških nalaza u Semberiji, istoričara Karla Pača iz Sarajeva. Muzejska zbirka je, ipak, označila prekretnicu u tretiranju prošlosti u Bijeljini, zahvaljujući, u prvom redu, neumornom Dikici Čolakoviću. Javili su se onda i ljudi koji su željeli pomoći, u prvom redu jedan od najpoznatijih Semberaca Roćko Čolaković. On je poklonio svoju nekadašnju kuću, u kojoj je 1979. godine otvorena postavka revolucionarne organizacije Crvena pravda, a zajedno sa suprugom Milicom Zorić donirao je vrijednu zbirku umjetničkih predmeta, dokumenata, fotografija, kao i 3 hiljade knjiga, uz bogatu kolekciju tapiserija Milice Zorić, koja je u to vrijeme bila jedno od prvih imena u izradi umjetničkih tapiserija u Jugoslaviji.
Dikica Čolaković je tako vrijedno radio, da se zbirka starih predmeta, nošnje, dokumenata, slika i vrijednih nalaza arheološke, etnološke i istorijske građe ubrzano povećavala, pa su se javljali mnogi ljudi u Semberiji i van nje, sa željom da pomognu. Mnogi su iz svojih kuća donosili stare predmete, rasla je količina pokretnih kulturnih dobara i predmeta tradicionalnog načina života i kulture naroda ovoga kraja, uz brojne arheološke ostatke starih vremena. Samo u periodu od 1979. do 1982. godine otvoreno je dvadesetak izložbi, a počeo je i rad na stalnoj postavci. Za to su bile zadužene Milica Kosorić, Irma Čremošnik i Radmila Kajmaković. Ovaj složeni posao završen je 28. aprila 1981. godine kad je otvorena stalna postavka iz dva dijela : “ Arheološki nalazi na tlu Semberije” i “ Život i kultura naroda Semberije”. Stalna postavka uskoro je dopunjena i trećim dijelom : “ Bijeljina u prošlosti i danas”, čiji su autori bili Dikica Čolaković i Mila Stanojević.
A 1984. godine osnovano je “Društvo prijatelja Muzeja”, organizacija posve netipična za Bijeljinu. Javili su se i drugi donatori, poput Ljubice Jovičić Stančić iz Beograda, čiji legat je počeo da dolazi nakon izložbe o starim bijeljinskim porodicama, posvećene porodici Jovičić, iz 1996. godine. Najveći dio legata stigao je između 1997. i 2007. godine, a sastoji se od predmeta i fotografija iz vlasništva porodice. Ljubica Jovičić Stančić bila je, inače, pravnica i sutkinja u Vrhovnom sudu Jugoslavije, jedna od tri žene u svijetu koje su u to vrijeme bile članice vrhovnih sudova svojih zemalja.
Muzej Semberije ima danas iza sebe brojne izložbe, istraživanja i akcije, kao i bogatu izdavačku djelatnost. A posebno značajna bila je 2002. godina, zbog epohalnog nalaza stećaka – srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika na lokaciji Atik džamije u centru Bijeljine. Ali, to nisu jedini stećci na prostoru Semberije.
Stećci u Semberiji, zar i toga ima, zapitaće se mnogi. Da, ima ih, i oni su, na svoj način, bacili novo svjetlo na istoriju ovoga kraja.
( nastaviće se)