Piše: Jusuf Trbić

Život uvijek ima dvije strane, dobru i lošu, pa se te dvije strane bez prestanka  isprepliću i mijenjaju mjesta. I svaka stvar, svaka pojava poprimi često tu dvojnost, kao što svaki puni krug od 24 sata ima svijetli i tamni dio, dan i noć. Tako je bilo i sa svjetlošću u Međašima.

Dalekog 6. juna  1990. godine pojavila se velika i neočekivana svjetlost u Međašima, selu pored Bijeljine, svjetlost koja je obasjala cijeli svijet i bila zabilježena na svim meridijanima. Toga dana je Duško Tomić osnovao prvu Dječiju ambasadu u svijetu, prvi glas djece koji se čuo na svim kontinentima, i svuda je ta ideja, nastala u slutnji velikog, krvavog balkanskog rata, bila prepoznata kao svjetlo nade i duha. Toj ideji priključili su se mnogi. Navešću  samo neka od tih imena : Stefan Milenković, dr Ljubomir Berberović, Gertruda Munitić, Izet Sarajlić, Affan Ramić, Goran Milić, Mišo Marić, Arsen Dedić, Lordan Zafranović, Emir Balić, Senad Hadžifejzović, Esma Redžepova, Svetlana Broz, Kemal Kurspahić, Aljoša Vučković…Pa počasni članovi : Vaclav i Olga Havel, Ivica Osim, Bil i Hilari Klinton, Lučano Pavaroti, Alija Izetbegović… Teško ih je sve nabrojati. I ta je svjetlost plamtjela sve ove godine, bez prestanka.

Duško Tomić , osnivač i generalni sekretar Dječije ambasade, preturio je preko glave nebrojene probleme, napade, uvrede, na kraju i zatvor i fizičko zlostavljanje, i nikad se nije pokolebao. Pokušali su da ga okrive čak i zbog izvođenja djece iz opsjednutog Sarajeva, ali su sve istrage, a bilo ih je podosta, pokazale na kraju da su Duško Tomić i Dječija ambasada učinili sve da u tim džehenemskim vremenima pomognu ljudima. Recimo : zahvaljujući njima iz Sarajeva je izvučeno 38 hiljada majki i djece, a iz opkoljenog Mostara, preko Konzulata Dječije ambasade i Miše Marića, još 12 hiljada. U Sarajevo je dopremljeno 7 hiljada tona hrane, a radio-stanica u Dječijoj ambasadi spojila je 50 hiljada razdvojenih ljudi. I to je samo dio njihovih aktivnosti.

Ako bih htio pomenuti sve što je Duško Tomić učinio za Bijeljinu i Bijeljince, posebno Bošnjake, ne bi bila dovoljna ni knjiga. Zato me uvijek pogodi tipična reakcija bošnjačkih primitivaca, koji nikad ni prstom nisu mrdnuli da učine nešto za druge, a uzimaju sebi pravo da pljuju po ljudima koji daju sebe, svoje vrijeme, energiju i sigurnost da bi učinili ono što niko drugi neće. Nije me nikad čudila mržnja Karadžićevih sljedbenika prema Dušku ili pokojnom Lazaru Manojloviću, ili što je, među brojnim pozitivnim reakcijama na moj nedavni tekst o smrti Đoje Krstića, tako malo srpskih imena, jer nacionalizam zabranjuje pozitivne priče i ljudsku dobrotu, ali me čude oni kojima smeta svako ko može, zna i smije da ispravi kičmu i uradi ono što većina nikad ne bi smjela.

Od kako sam se, početkom ovog milenijuma, vratio u Bijeljinu, Duško Tomić je uvijek, u svakoj prilici, bio s nama, s našim “Preporodom” i Bijeljincima, onda kad niko drugi to nije htio ili nije smio. Sjećam se prve naše konferencije za štampu, na kojoj je, pred brojnim TV kamerama, Duško Tomić izgovorio imena svih koji su naredili, organizovali i prikrivali zločin nad Sarajlićima, Sejmenovićima i Malagićima. Odjeknulo je to kao prava medijska bomba. Ono što ljudi nisu znali, jeste da su ubice, pripadnici zloglasne jedinice “Pahuljice”, živjeli tada na području opštine Sokolac, a Duško je, skoro svakoga dana, prolazio kroz Sokolac na putu od Sarajeva do Bijeljine i nazad. I nikad se nije pokolebao. Na promocije moje prve knjige o zločinima u Bijeljini “Gluho doba” Duško Tomić je govorio jasno i glasno o velikosrpskom fašizmu, prozivajući, po imenima, tadašnje čelnike SDS-a i vladiku Kačavendu. S nama je bio i Lazar Manojlović.

A kad je 2007. godine izašla moja dvotomna knjiga “ Majstori mraka”, u Bijeljini se više niko nije čudio  što su njih dvojica bili recenzenti te knjige, koja govori o zločinima nad Bošnjacima u Bijeljini i Janji. Za sve druge, ta dva čovjeka, dva Srbina, bili su čudo nad čudima.

Nakon toga održali smo zajedno brojne okrugle stolove o zločinima, promocije, medijske nastupe, komemoracije žrtvama , pa čak i jednu konferenciju o zločinima nad djecom ( 2007. godine) u sali Skupštine opštine,  a Duško je pokrenuo i veliki broj sudskih procesa. Bijeljinci su znali šta to znači. Nikad neću zaboraviti scenu iz velike sale Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pune kao šibica, i promociju “Majstora mraka”. Kad je , kao jedan od govornika, pozvan i Duško Tomić, cijela sala je ustala na noge, do posljednjeg, da mu oda počast.

A nedavno se u Međašima, na zgradi Dječije ambasade, ponovo pojavila svjetlost, ovoga puta svjetlost koja je izronila iz  mraka, iz mržnje, iz fašističke svijesti. Neko je usred noći zapalio pomoćnu zgradu s garažama, nadajući se, vjerovatno, da će požar brzo zahvatiti i sve ostalo. Na sreću, Duško je s porodicom bio u kući, probudio se i odmah pozvao vatrogasce. Nije bilo žrtava. Nisam o tome odmah pisao jer sam čekao bilo kakve rezultate istrage. Ali, njih nema i, kako mi se čini, neće ih ni biti. Kad sam prvi put nakon toga vidio Duška, rekao sam mu iskreno : “ Šta si sve uradio protiv zločinaca, još si i dobro prošao”.

Prije neki dan Duško je bio gost na tribini Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 u Sarajevu. Rekao je tom prilikom :   “ Fašizam nije pobijeđen, nego je jači nego ikada, ali kad-tad doći će do promjena kada će fašisti odgovarati”. Podsjetio je da mu je u Međašima još 1991. godine sudio fašizam, na procesu koji su protiv njega pokrenuli Srpska demokratska stranka (SDS) i Srpska pravoslavna crkva, ali 30. decembra 2018. godine nastavljeno mu je suđenje, kada je, smatra, i osuđen od fašizma i od naroda kome pripada.
“Tog dana zapaljen je objekat u kojem smo pripremali rad dječjeg suda o temi  “Ana Frank sudi fašizmu”. U objektu je bila oprema, stolovi i stolice, gdje smo trenirali suđenje, ali osuđen je pokušaj osude fašizma…Sve je izgorjelo, ali sam istovremeno pola sata čekao dolazak vatrogasaca, koji su potom 20 minuta postavljali crijeva i kada su počeli gašenje požara, nije bilo vode”.
Ali, kako je istakao, predaje nema.
“To mi daje snagu da još više dižem glas, jer fašizam je više nego ikad do sada vidljiv. Fašisti ne poštuju odluke evropskih sudova, ustavnih sudova, ne poštuju ništa osim sile, zbog čega je krajnje vrijeme da se krikom zatraži pomoć Evrope, koja slavi 9. maj kao Dan pobjede nad fašizmom”.
Podvukao je da fašizma ne nedostaje niti u jednoj državi svijeta, “ali, fašizam je na ovim prostorima uzeo najviše žrtava, u posljednjem ratu uzeo je na hiljade žrtava, a danas nešto latentnije uzima danak u ovoj   zemlji”.
Tako je crna svjetlost u Međašima pokazala da zlo ne posustaje i da borba protiv njega ne prestaje.

A dok ima ljudi koji se bore, ima i nade za sve nas.