Piše: Jusuf Trbić
Bošnjaci, a pogotovo bijeljinski Bošnjaci, malo znaju o svojoj prošlosti, o kulturnoj prošlosti skoro ni malo. Predugo traje mrak koji je prekrio naše kolektivno pamćenje, pa tek u posljednjoj deceniji ili nešto duže otkrivamo, ne bez čuđenja, bogatu, dugu i razgranatu prošlost jednog naroda i jedne države, pisce, slikare, graditelje, naučnike, plemiće i vojskovođe, narodne tribune i ratne junake, ljude zaslužne i velike, koje su vladari naših života prekrili teškom svilom zaborava, a mi se nismo bunili. Čovjek ovih prostora nikad nije umio razlikovati dobro i loše, laž i istinu, dnevnu politiku i stvarni život, pa je zato vazda bio tijesto u rukama gospodara različitih fela, koji su ga mijesili kako su htjeli. I svako je nametao svoje, pa su često mijenjali mjesta poraženi i pobjednici, junaci i kukavice, zločinci i žrtve, naši i njihovi, pametni i ludi, vrijedni i nevrijedni, veliki i mali. Obični svijet je davno digao ruke od sopstvene istorije, a oni koji su znali, najčešće su vagali : šta je za njih u tom času bolje, govoriti ili ćutati. Pa se uglavnom opredjeljivali za ovo drugo.
Na kraju je ostala prilično sumorna slika bosanskohercergovačke, a pogotovo bošnjačke pameti. I dok u glavnom gradu, što je razumljivo, ima pripadnika akademske zajednice, stvaralaca i kulturnih radnika koji istražuju, pišu, objavljuju, makar po zahtjevima profesije, u manjim gradovima sve je spalo na pojedince koji vuku koliko mogu, pa dokle stignu, kao što je u Bijeljini radio Mustafa Grabčanović nekada, ili Amir Brka u Tešnju danas, ili na djelatnost BZK “Preporod”, kakva god da je. Bijeljinski Bošnjaci su već odavno pustili mozak niz vodu, pa nit šta rade, nit na glasanje izlaze, niti se uključuju u bilo kakav kolektivni rad, niti ih je briga za bilo kakvo zajedničko dobro. Šta mislite, koliko ima bijeljinskih Bošnjaka, u zavičaju ili van njega, koji su u stanju da nešto smisleno napišu, naprave, javno saopšte, koji su voljni da učine nešto za druge? Ili onih koji žele da saznaju, da zabilježe, da se organizuju, da ostave trag? Bojim se da je odgovor na to pitanje porazan za sve nas.
……………….
Zaboravljeno je i iz kolektivnog pamćenja izbrisano mnogo ličnosti i događaja iz istorije semberskog kraja, posebno onih koji se tiču bošnjačkog naroda. A sami Bošnjaci nisu htjeli da pamte ni svoje najrođenije, pa će se teško naći neko od nas ko zna istorijat svoje familije dalje od đedova. Nije onda čudo što malo nas zna za šejha Sejfiju, Haima Pinta, Magu Živanović, za bijeljinske čaršijske prvake u raznim vremenima, za Hifzibega Đumišića, Ali-pašu Fidahića, za Fadila Španca i Kurjaka, za Fadila Ademovića. Ili za Saliha Alića.
A ko to bi Salih Alić? Njega i njegove pjesme možete naći u našoj Antologiji poezije bošnjačkih pjesnika “ Semberija u stihu i srcu” ili u drugim antologijama bosanskohercegovačkog pjesništva. Jer, Salih Alić je jedan od najvećih pjesnika koje je ova zemlja dala.
Rođen je u Bijeljini 30. novembra 1906. godine u trgovačkoj porodici, i tu je živio do svoje 28. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu, zatim medresu, nakon čega je počeo raditi u radnji svog oca Saliha ( imao je isto ime kao i otac), od 1929. do 1930, a onda još jednu godinu u trgovini svog brata. U to vrijeme bio je dopisnik sarajevskih novina Večernja pošta i Jugoslavenski list. Godine 1934. odlazi u Zagreb i radi u antikvarnici knjiga, a već sljedeće godine je u Sarajevu, kao službenik u Islamskoj dioničkoj tiskari, ali i novinar i korektor tada poznatog književnog časopisa Novi behar. Zatim se vraća u Zagreb i tu ostaje do kraja života. Radio je najprije kao korektor i reporter u dnevnom listu Nova Hrvatska, a nakon rata kao sakupljač i prodavač rijetkih knjiga, službenik i novinar. Pjesme je objavljivao u čitavom nizu novina i časopisa, a njegova prva objavljena pjesma zvala se “, Draga, gdje si?” ( Literarna štampa, 1930.g.). Umro je 11. marta 1982. godine u Zagrebu.
Za života je objavio tri samostalne zbirke poezije : “Lirski akvareli”, (Zagreb 1941.), “Lirski dnevnik (Matica hrvatska, Zagreb 1953.) i “Poezija” (Znanje, Zagreb 1972.). Zastupljen je i u zajedničkim zbirkama : “Ranjeni galeb – pjesme šestorice ( 1942.) zajedno sa Krklecom, Vlaisavljevićem, Alfirevićem, Šopom i Balentovićem), “Koloplet – pjesme osmorice” (1954.), sa Ujevićem, Alfirevićem, Šavotom, Škrljacom, Bečićem, Đurašinom i Baldanijem) i “Jesenas i danas – lirika osmorice” ( 1954.) sa Ujevićem, Alfirevićem, Vunekom, Remom, Pavlovićem, Ricovim i Uremom. Zajedno sa Ivom Posavcem objavio je knjigu “Tin u anegdotama”( 1960.). U ediciji “Muslimanska književnost XX vijeka”, knjiga IX, (sarajevska “Svjetlost” 1991.) objavljena je knjiga njegove izabrane poezije pod naslovom “Pjesme”. Prevođen je na nekoliko stranih jezika, pjesme su mu objavljene u više antologija, uključujući i “Antologiju bosanskohercegovačke poezije” Slobodana Blagojevića i “Antologiju bošnjačke poezije XX vijeka” Enesa Durakovića. Književnik Zilhad Ključanin objavio je, iz Alićeve zaostavštine, knjigu “Kaside” (Zagreb 2008.).
Čini se da Salih Alić dijeli sudbinu mnogih književnih velikana, čije su vrijednosti otkrivene tek nakon njihove smrt, poput Remboa, Emili Dikinson, Konstantina Kavafija. Književnik Hamid Begić napisao je vrijednu studiju pod naslovom “Lirika Saliha Alića”, u kojoj kaže i ovo : “Alićev poetski svijet, iskazan likovnim izrazom i postupkom, senzualno je treperav, u modro-zlatnim i srebrnim bojama, dat je u impresionistički ritmiziranim oblicima i sa zvukovno-muzičkim tonovima koji su u stalnom opadanju ( pianissimo). Pjesnika znatno više zanimaju fenomeni prirode, njihov rast i bujanje, raskoš i savršenstvo, harmonija i ljepota, nego čovjek i njegova beznačajna sudbina u kosmosu…Njegovi pejzaži, koliko god mogu biti prepoznatljivi kao rodna mu Bosna ili hrvatsko Zagorje, isto su toliko simboli univerzalističkih planetarnih pejzaža raskoši.”
Evo na kraju i jedne od najpoznatijih pjesama Aliha Alića “Krik iz moje sobe”.
U sobi me siše čama puna straha,
ko srce u tuzi strto od uzdaha…
Na stolu kraj mene žedan krčag pije
Plamen sunca, što se u prozoru smije.
Vedar dan mi niže đerdan oko vrata,
ko dragulje sitne, žute – od ahata.
Tu tišina vječno prede bijelu dugu,
što noću i danju šumi sjete tugu…
Al kad duša stane još jače da rida,
pripjev bola čuju samo uši zida…