Piše: Jusuf Trbić
Američki antropolog Cliford Geertz iznio je svojevremeno tvrdnju da država, u nekim slučajevima, može funkcionisati samo na bazi propagande, mita, rituala i izmišljene istorije. Njemu je kao primjer poslužila jedna kolonijalna država u Indoneziji u 19. vijeku. Ali, nije morao ići čak u Indoneziju da to utvrdi, dovoljno bi mu bilo da je svratio kod nas na Balkan. Te nove državice, nastale nakon raspada Jugoslavije, profesor Vjekoslav Perica nazvao je teatar-državama, što sasvim odgovara onome što se oko nas dešava. Pogledajte samo Bosnu i Hercegovinu i njene nesretne entitete i kantone, pogledajte teme kojima se svakodnevno bave političari, novinari i obična raja. Koga interesuje ubrzano propadanje, kriza i siromaštvo, odlazak mladih, kome smetaju korupcija, nepoštovanje zakona i moralnih normi, ko se buni protiv nezasitih, primitivnih političkih prvaka, kod nas vlada ili parlament mogu pauzirati pola godine ili godinu, a da se to ne primijeti. Ali, zato bukte svađe oko izmišljene prošlosti, koja samo što se nije vratila. A tek tumačenje događaja uoči, za vrijeme i nakon rata protiv Bosne! Tu se tek niko ni s kim ne može složiti. Svakodnevno su na dnevnom redu zastave i grbovi, prazne patriotske fraze, sporni praznici, negiranje antifašizma i falsifikovanje činjenica, čak i onih za koje svi znaju. Začuđujuće je kako se ozbiljni, normalni ljudi, toliko uklapaju u industriju laži, da u svakoj prilici ponavljaju formulacije za koje znaju da su laž, ali, ne odustaju, kao da su im mozgovi potpuno isprani. Kad su takve teme u pitanju, potpuno isto govore i akademici i čobani, i to se ne mijenja godinama. Suočavam se često s tim. Da se prisjetim, na brzinu, nekoliko glavnih tema o kojima svi sljedbenici velikosrpske ideologije govore u dlaku isto, a ako ja iznesem drugačije mišljenje, nema rasprave, nema argumenata, nema činjenica, samo tvrdnja kako, eto, ja mrzim Srbiju i Srbe, samo zato što ne želim ponavljati ničije laži.
Prva tema: ko je kriv za raspad Jugoslavije? Za moje sagovornike i kritičare krivi su svi drugi, samo nije Srbija. A Srbija je prva republika koja je izvršila secesiju i povrdila to ustavnim promjenama, još prije ratova koje je pokrenula. Kad je rat u Bosni u pitanju, krivi su Bošnjaci, kažu. Kako Bošnjaci, pitam, kad ni jedan jedini čovjek nije iz Bosne otišao u Srbiju da napada srbijanske gradove i sela. Uz to, Bošnjaci nisu mogli pokrenuti nikakav rat, jer nisu imali ni kamenja u džepovima, a protiv njih je bila treća najmoćnija armija u Evropi toga doba. Jeste, odgovaraju, ali Bošnjaci nisu htjeli da žive sa Srbima. Moram priznati, uvijek me začudi to papagajsko ponavljanje tvrdnje da su Srbi nekakav nad-narod, koji ima posebna prava, pa ako neko neće da živi s njima, oni imaju pravo da takve nezahvalnike pobiju. Kao Rusi Ukrajince. Pa, kad nisu stigli da zbog toga pobiju Slovence i Hrvate, mogu Bošnjake i Albance s Kosova, oni su im pri ruci.
Ako kažem da su ljudi u Bosni, ne samo Bošnjaci, potvrdili svoju želju da imaju nezavisnu državu, i to na najdemokratskiji način – referendumom, u skladu sa zahtjevom Evrope, dobijem, naravno, odgovor da to nije bilo legalno, jer je na tom referendumu, navodno, preglasan srpski narod. Ali, i djeca valjda znaju da se na referendumu nije mogao preglasati nikakav narod, jer nisu glasali narodi, već građani, kako se radi u cijelom svijetu. Uz to, u tadašnjem Ustavu BiH nije bilo nikakvih naroda, već samo građani. A osnovno pravilo je da odlučuje većina, pa ako većina, u našem slučaju čak 64 posto, donese odluku, tu odluku moraju poštovati svi. I uopšte nije važno ko je glasao za, a ko protiv, niti se moglo znati kako je ko glasao, jer je glasanje bilo tajno. Uostalom, formulacija referenduma u Ustavu entiteta RS upravo je takva: odlučivanje građana, uprkos tome što se u tom istom Ustavu nabrajaju ravnopravni narodi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, građani i Ostali. Na referendumu o 9. januaru, održanom 25. septembra 2016. godine, kojeg je poništio Ustavni sud BiH, odlučivalo se prostom većinom građana, i niko nije pomenuo da su, tom prilikom, preglasana dva naroda i svi drugi. Dakle, tamo gdje su Srbi većina, glasa se prostom većinom, tamo gdje su manjina moraju se poštovati prava tri naroda. podjednako. I to mojim kritičarima nije čudno.
Jedna od čestih tema je da li je u BiH bio isključivo građanski rat, ili je to bila agresija. Da je Srbija, a zatim i Hrvatska, izvršila agresiju na BiH, to je višestruko potvrđena činjenica. I u mnogim sudskim presudama u Hagu, ali i u dvije rezolucije Savjeta bezjbednosti i dokumentima EU, na osnovu kojih su Srbiji uvedene sveobuhvatne sankcije kojima se pridružila i Rusija. A Dejtonski sporazum potpisali su predsjednici tri države, BiH, Srbije i Hrvatske, kao učesnici u međunarodnom sukobu, dvojica kao predstavnici agresora i jedan kao predstavnik žrtve agresije. Umjesto priznanja činjenica, i danas slušamo besmislenu tvrdnju da Sribja nije uopšte učestvovala u ratovima, što je vrhunac licemjerja. Agresija Srbije je dokumentovana bezbrojnim dokazima, a jedan od njih je i spomenik u Beogradu, posvećen poginulima u tim ratovima. Dokaz smo i mi, preživjele žrtve terora arkanovaca u Bijeljini.
Posebna priča je nepoštovanje presuda suda UN-a u Hagu. Šta uopšte znači tvrdnja: „Mi ne prihvatamo te presude“? To da li neko prihvata ili ne prihvata presudu bilo kojeg suda, apsolutno je nevažno, presuda je donijeta i ne može je više niko promijeniti. Suština je u galami koja se diže kad se tako govori, jer to onda sakriva sve probleme s kojima smo suočeni, od kriminalne vlasti do opšte bijede. Rasprave o takvim stvarima govore o navodnoj ugroženosti naroda, o neprijateljima koji vrebaju sa svih strana, o zavjerama svijeta protiv nas, o potrebi da zbijemo naše redove i da svi mislimo jednom glavom, to jest da ne mislimo, već slijedimo vođe, pa se zato ne mogu tolerisati ničija nezgodna pitanja. Najgori su oni koji se ne slažu, koji žele istinu, pa postavljaju takva pitanja. A sv. Augustin je svojevremeno rekao: „Zbog takvih pitanja izmišljen je pakao“.