Topi se prostor našim disanjem ranjen
Strpljiva noć meku nam postelju sprema
U lobanji pustoj gdje san je sahranjen
U zle sate U predjele gdje nas nema
Gdje nema ni ptice ni neba u ptici
Ni gustog vida da nam u krvi cvjeta
Ruža sjećanja vraća se svojoj klici
I svjetlost pada mrtva na dno svijeta
Ni grad ne diše Zora ne budi ceste
Na očne kapke niko ne kuca više
Sklopi ruke i šuti Ne pitaj gdje ste
Vi dani prošli I kakva to noć sada
Ko anđeo smrti za vratom nam diše
Dok u prazne oči teška kiša pada
(Jusuf Trbić)