Četvrt vijeka poslije: Neuspjeh međunarodne zajednice da odgovori na destabilizirajuće provokacije doveo je do slavljanja genocida.
Piše: David Pettigrew
Dok se osvrćemo na naslijeđe Dejtonskog mirovnog sporazuma, našoj pažnji ne bi trebalo promaknuti da je Bosna i Hercegovina bila žrtva, od 1992. do 1995., međunarodne agresije Srbije i Hrvatske.
Optužnice i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) identifikovale su srpske i hrvatske državljane, uključujući predsjednike Tuđmana i Miloševića, kao članove udruženog zločinačkog poduhvata, odgovorne za organizovanje agresije. Na kraju je „Mladić poslao pismo Miloševiću i generalu Perišiću, da izrazi zahvalnost za ‘neprocjenjivu’ pomoć koju je VRS (Vojska Republike Srpske) dobila od vlasti FRY (Federativne Republike Jugoslavije)“.
Mladić je rekao da on ne bi uspio obaviti posao bez njih.
Naravno, Milošević je na kraju optužen za genocid i za druge ratne zločine 2001. kao dio njegovih planova za „veliku Srbiju“. Možda bismo se trebalo prisjetiti i da je BiH već tužila Srbiju za genocid na Međunarodnom sudu pravde u martu 1993. Sudsko vijeće ICTY-ja je presudilo da je zločinački poduhvat u slučaju Prlića uključivao hrvatske državljane „čiji je cilj bio da trajno uklone muslimansku populaciju iz Herceg-Bosne“.
Međutim, uprkos tome što su bili uključeni u zajednički zločinački poduhvat, i Tuđman iz Hrvatske i Milošević iz Srbije, potpisnici su Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. Milošević je predstavljao Srbiju, kao i vodstvo Republike Srpske, po osnovu „patrijarhovog pisma“, budući da su protiv Mladića i Karadžića već bile podignute optužnice za ratne zločine i oni nisu mogli prisustvovati.
Bilo je, međutim, predstavnika bosanskih Srba u Dejtonu protiv kojih još nisu bile podignute optužnice. Među njima su bili Momčilo Krajišnik i general Zdravko Tolimir. Ali i Krajišnik i Tolimir su također kasnije optuženi i osuđeni za ratne zločine. Stoga je problematični karakter pregovaračkog tima trebao nagovijestiti sudbinu ovog mirovnog sporazuma. U godinama nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i Hrvatska i Srbija su radile na potkopavanju Bosne i Hercegovine kao suverene države.
Svaka od njih je podsticala separatističke/secesionističke inicijative u Bosni i Hercegovini (Herceg-Bosna i Republika Srpska), pokušavajući da ostvare svoje teritorijalne ciljeve iz 1992. Njihove taktike da potkopaju bosanski suverenitet su uključivale antimuslimansku i nacionalističku propagandu.
Postojao je i unutrašnji izvor destabilizacije: Republika Srpska. Milošević je nadzirao ozakonjenje Republike Srpske u Dejtonu, jednog od dva entiteta koji su „razgraničeni“ ovim sporazumom.
Osnivači Republike Srpske su zvanično proglasili geografsku teritoriju Republike Srpske i potom su tražili načine da osiguraju da ova teritorija bude etnički homogena.
Sudsko vijeće ICTY-a u Karadžićevoj presudi je ustanovilo da je postojao zajednički plan „da se trajno uklone bosanski muslimani i bosanski Hrvati sa bosanske teritorije za koju su Srbi tvrdili da je njihova.“
Zaista, nakon što su zvanično proglasili etnički homogenu teritoriju, osnivači Republike Srpske su proveli svoju agresiju od 1992. do 1995. protiv bosanskih civila, počinivši zvjerstva koja su okarakterisana kao ratni zločini, uključujući i genocid.
Međutim, uprkos zvjerstvima za koja su počinitelji već optuženi (ICTY je oformljen u maju 1993), u Dejtonu su bosanski Srbi „nagrađeni“ u smislu da je Republika Srpska, teritorija koju su oni proglasili i nasilno preobrazili u imenu i djelu, priznata i ozakonjena kao zvanični entitet unutar Bosne i Hercegovine, entitet koji će potkopavati bh. nacionalni suverenitet u narednih 25 godina.
Nakon ozakonjenja Republike Srpske 1995. kao entiteta u BiH, vlasti su poduzele zajednička nastojanja, uprkos Aneksu 7, da spriječe nesrbe od vraćanja u svoje domove iz kojih su nasilno istjerani, na taj način nastavljajući napore da se postigne cilj etničke homogenosti. Takva nastojanja su uključivala zastrašivanje povratnika kroz govor mržnje, poricanje genocida, veličanje osuđenih počinitelja i obustavu gradnje spomenika za žrtve.
Slavljenje genocidnih zvjerstava
Osim toga, Milorad Dodik, sada član predsjedništva Bosne i Hercegovine i bivši predsjednik Republike Srpske, potkopava bh. postojanje osporavanjem odluka nacionalnog suda i prijetnjama o otcjepljenju. Republika Srpska pokušava spriječiti Bosnu i Hercegovinu da funkcioniše kao država, potkopavajući svaku nadu u restorativnu pravdu koja bi vodila ka pomirenju. Poricanjem genodica i prijetnjama o otcjepljenju liderstvo Republike Srpske se služi s nekažnjivošću.
Neuspjeh međunarodne zajednice da odgovori na ove destabilizirajuće provokacije doveo je do slavljanja genocidnih zvjerstava, fenomen koji je Hariz Halilović nazvao „trijumfalizam“ koji retraumatizira žrtve i prijeti da će ponoviti zvjerstva. Nažalost, „trijumfalizam“ je dio naslijeđa Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U 2014. je npr. na brdu s kojeg su njegove snage napadale sarajevske civile postavljeno spomen-obilježje koje veliča Mladića, a 2016. je spomen-obilježje u čast Karadžiću postavljeno u studentskom domu na Palama. Spomenik koji veliča počinitelje stoji usred Višegrada godinama.
Kipar Miodrag Živković izradio je brojne nacionalističke spomenike koji veličaju srpske snage koje su počinile zvjerstva koja su presuđena kao genocid i drugi ratni zločini. Ovi provokativni spomenici počiniteljima, kao onaj u Bijeljini, koji je posvećen „palim srpskim borcima“ oblik su poricanja genocida koji vrijeđa uspomenu na žrtve. Ovo je, opet, dio tragičnog naslijeđa Dejtonskog mirovnog sporazuma.
LIderi RS-a kao grubijani i kriminalci
Kada sam razgovarao sa Richardom Holbrookom, glavnim pregovaračem u Dejtonu, u kratkom razgovoru 2009, identifikovao sam priznanje Republike Srpske kao ozakonjenje genocidne geografije, i dehumanizirajuću zonu diskriminatornog isključivanja koja samim svojim postojanjem nastavlja osnivački genocidni impuls. Predložio sam da političko postojanje Republike Srpske treba biti osporeno kroz ustavnu reformu koja bi obrnula dehumanizirajuću zonu isključenja.
Kazao je da se sasvim slaže sa mnom, ali da sumnja da bi to bilo praktično. Opisao je osnivače lidere Republike Srpske kao oportuniste, grubijane i kriminalce. U svojoj knjizi Završiti rat, Holbrooke je već izrazio svoju frustraciju priznanjem Republike Srpske, rekavši da „bi podjela Bosne i Hercegovine na dva nezavisna dijela ozakonila srpsku agresiju“.
U 2005, u predgovoru za knjigu Dereka Cholleta, The Road to the Dayton Accords, Holbrooke je napisao „Još uvijek žalim…što sam pristao na to da se dopusti bosanskim Srbima da zadrže ime ‘Republika Srpska’ za svoj entitet. Bosanski predsjednik Alija Izetbegović je bio u pravu kada mi je rekao da je to ‘nacističko ime’.“
Dejtonski mirovni sporazum potvrđuje neuspjeh međunarodne zajednice da prepozna i zaustavi genocid dok se dešavao, od 1992. do 1995; neuspjeh da se kreira pravedan mir u Dejtonu; i neuspjeh da se podrži gradnja države u Bosni i Hercegovini u proteklih 25 godina. Dok Republika Srpska koristi poricanje genocida, osporava ustavni sud, i prijeti secesijom bez krivične odgovornosti, neuspjeh međunarodne zajednice je izdao mogućnost značajne budućnosti za
Nužnost zakona protiv poricanja genocida
Dok obilježavamo 25 godina od Dejtona, nužno je da se međunarodna zajednica suoči sa ovim tragičnim naslijeđem. Jedna ključna inicijativa bi bila za visokog predstavnika, čija je odgovornost da nadzire mir, da koristi svoje bonske ovlasti da implementira zakon protiv poridanja genocida i protiv veličanja osuđenih ratnih zločinaca.
Ovo bi bilo značajno za preživjele koji su traumatizirani ovim prijetećim i dehumanizirajućim postupcima. Pravni okvir za takve zakone može se pronaći u okvirnoj odluci Vijeća (Evropske unije) od 28. novembra 2008. o „borbi…protiv izraza rasizma i ksenofobije pomoću krivičnog zakona.“ Ova okvirna odluka kaže da „će države članice…osigurati“ da „javno podržavanje, poricanje ili trivijaliziranje zločina genocida bude kažnjivo.“ Švicarska i Belgija su usvojile takve zakone protiv poricanja genocida. Ovi zakoni, zasnovani na tradiciji zakona protiv poricanja Holokausta kakvi postoje u Austriji i Njemačkoj, obezbjeđuju konceptualni model za ovakav zakon koji je još davno trebao biti usvojen u Bosni i Hercegovini.
Poricanje genocida je čin mržnje i diskriminacije, budući da minimizira ili opravdava barbarske zločine koje je pretrpjela ciljana grupa, i na taj način poricanje sadrži i prijetnju da bi se ovaj zločin mogao ponoviti. Poricanje identifikuje tu grupu kao nevrijednu empatije ili zaštite protiv povrede i čini je ranjivom na ponavljanje takve povrede. Takvi zakoni u Bosni bi trebali kriminalizirati poricanje ne samo genocida u Srebrenici, već i svih ratnih zločina koji su počinjeni, zajedno sa govorom mržnje, kao i veličanja ratnih zločinaca i slavljenja zvjerstava.
Za kraj, nužno je da se međunarodna zajednica odupre i osudi prijetnje o otcjepljenju i prizna bosanski suverenitet ubrzavši njen ulazak u Evropsku uniju i u NATO. Zakon protiv poricanja genocida, članstvo u Evropskoj uniji i ulazak u NATO trebaju biti ciljevi kako bismo se pozabavili tragičnim naslijeđem Dejtona i podržali predugo odgađanu izgradnju države u Bosni i Hercegovini.
(Dejtonski mirovni sporazum ratificiran je 21. novembra 1995. u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson u američkoj državi Ohio, a potpisan 14. decembra u Parizu)
(http://balkans.aljazeera.net/vijesti/suocavanje-s-tragicnim-naslijedem-dejtonskog-sporazuma)
Izvor: Al Jazeera