Kad jednom odu sa političke scene, Željka Cvijanović, Željko Komšić i Denis Bećirović, a o njima je ovdje riječ, moći će, ako ništa drugo, da se pohvale da su vidjeli svijeta. Proteklog vikenda našli su se u dalekom Daytonu u državi Ohio, za američke prilike nevelikom gradu, ali od istorijskog značaja za Bosnu i Hercegovinu. U tamošnjoj vojnoj zračnoj bazi, prije trideset godina, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, vladari rata na Balkanu, nakon dramatičnih pregovora, postigli su Okvirni mirovni sporazum. Bila je to vijest dana u svijetu.
Piše : Gojko Berić
Obilježavanju tridesetogodišnjeg jubileja ovog podviga američke diplomatije prisustvovale su delegacije jugoistočne Evrope, a naše tročlano državno Predsjedništvo bilo je, po prirodi stvari, među najznačajnijim gostima. Međutim, svečanost posvećena miru pretvorila se u propali izlet troje političara na najodgovornijoj dužnosti u zemlji, u otvorenu demonstraciju međusobnog animoziteta. Kako je javio dugogodišnji dopisnik Al-Jazeere iz Washingtona Ivica Puljić, prije rata novinar i urednik na TV Sarajevo, Cvijanović, Komšić i Bećirović doputovali su u Dayton u tri različita aviona, uz tri različite pratnje američke tajne službe. Na sastanke sa američkim dužnosnicima nikad nisu dolazili zajedno, niti su se u isto vrijeme vraćali, a na panel-diskusijama, kaže Puljić, znali su se i posvađati. Troje ljudi u državnom vrhu ima potpuno različite poglede na uzroke sadašnje krize u vlastitoj zemlji, koja postaje sve opasnija i sve udaljenija od dobrog rješenja.
Tako je u Daytonu, umjesto nazdravljanja stabilnom miru i prosperitetu Bosne i Hercegovine, viđena slika njenih blokiranih institucija i razornog učinka politike utemeljene na etničkom nacionalizmu, iste one koja je prije trideset godina jedva obuzdana. Amerikanci bi sigurno više voljeli da su vidjeli neke druge ljude, predstavnike moderne, demokratske i sekularne države. Nažalost, takva Bosna i Hercegovina ne postoji i veliko je pitanje u kojem će pravcu krenuti događaji koji je trenutno potresaju. Da bi se prošlog vikenda u Daytonu našli ti neki drugi ljudi, bila su potrebna drugačija razrješenja ratne drame od onih koja su ozakonjena Mirovnim sporazumom. Richard Holbrooke je otišao u grob ovjenčan slavom svog diplomatskog uspjeha, ali on nije dobro odigrao dejtonsku partiju političkog šaha. Glorifikujući do krajnjih granica etnička kolektivna prava, Holbrooke je praktično zatvorio vrata demokratizaciji bošnjačke, srpske i hrvatske zajednice, kao i razvoju građanskog društva unutar njih. Kasim Trnka tvrdi da je Holbrooke bio svjestan mana svoje ustavne arhitekture Bosne i Hercegovine, ali je našim pregovaračima rekao: “Za deset godina imaćete mirno okruženje i moći ćete sami, u dogovoru sa Srbima i Hrvatima, napisati drugačiji ustav”. Bila je to iluzija “buldožera” američke diplomatije koji nije dobro shvatio ko su ljudi koji su puna 44 mjeseca predvodili međusobno ubijanje tri naroda. Ali, ako Holbrooke nije znao da takav dogovor neće biti moguć, morao je to znati Trnka, o Izetbegoviću i Silajdžiću da i ne govorimo. To je već nepovratno potrošena priča, ali bez koje nije moguće razumijevanje stanja u kojem se BiH nalazi.
Danas živimo u teritorijalno, vjerski i na mnogo drugih načina podijeljenoj zemlji, carstvu korupcije, bezakonja, organizovanog kriminala i nasilja. Čak su se i pripadnici Oružanih snaga počeli baviti švercom!? Ako se tome doda da je zdravstvo u žalosnom stanju, pred kolapsom, a obrazovni sistem oblikovan po nacionalističkom modelu, slika našeg civilizacijskog poraza je potpuna. Iz oportunizma i drugih razloga, zarobljena u svoje etničke torove u kojima “smrdi, ali je udobno”, dominantna većina građana pristaje na takvu stvarnost. A ona ne podnosi građane koji joj se protive i žele da žive u normalnoj državi. A onda to siromaštvo. Stručnjaci tvrde da će nam trebati čitavih 70 godina da trenutnim tempom razvoja dostignemo današnji prosjek životnog standarda u Evropskoj uniji! Sve u svemu, previše je razloga zbog kojih mladi nastavljaju da odlaze iz zemlje. “Bosna i Hercegovina ima budućnost”, papagajski nas uvjeravaju misionari sa Zapada. Gospodo, vi koji nas time tješite, koliko znam, ne živite u svojim zemljama u budućnosti, nego u sadašnjosti. I kad će ta budućnost stići u ovu balkansku zemlju? Zlatko Lagumdžija, naš ambasador u UN-u, navratio je neki dan u Sarajevo i pojavio se na najgledanijoj TV. Mogao je da tom prilikom objavi da se Amerika diskretno povlači sa vrelog balkanskog poligona, pošto je na njemu tri decenije bila dežurni vatrogasac. Tako da znamo na čemu smo. Umjesto toga, Lagumdžija je ponosno izjavio kako će Bosna i Hercegovina stati na zelenu granu. Otkako zna za sebe, Lagumdžija ne silazi sa zelene grane. Pametan čovjek! Stotine hiljada stanovnika ove zemlje neće dočekati da stane na svoju zelenu granu. A za to je kriva politika, ratna i poratna.
I gdje je, uostalom, ta obećana grana? Pa u Evropskoj uniji, eto gdje je. Svi to znamo. Problem je što vrhuškama nacionalističke vlasti ta adresa nije baš po volji. A kako bi i bila kad svaki dan slušaju i čitaju da bi u slučaju da se nađemo u toj porodici, oni završili u zatvoru? A nikome se ne žuri da ide u zatvor. Mnogo je, zar ne, bolje doživotno vladati.
(kliker.info)
