U ime smrti

191

(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Godine teku, cure kao pijesak između prstiju, i odlaze, ispraćamo ih očima uspomena, i dokle traju sjećanja, dotle žive i naši mrtvi. Sadbera Ferhatbegović se sjeća, i živi u tom sjećanju kao u toploj sobi. Ne prođe dan a da ne misli na brata. I vidi ga, kao da je živ, pred sobom, vidi ga u kući, u avliji, vidi ga nasmiješenog ili zamišljenog, vidi ga, ali ne može s njim pričati. Glasa on nema, a nema ni ona. Samo se gledaju, dok slika ne izblijedi.

Himzo je te, 1992. godine, imao 29 godina, radio je u Pošti, vrijedno, i živio svoj tihi život u bijeljinskoj Tombak mahali. Znali su ga kao mirnog, pristojnog momka koji se brinuo za majku i sestre i nikada ni na koga ni glas nije podigao. Onda je došlo zlo doba kojem Sadbera nikako ne umije sagledati dimenzije. Ni otkud dođe, ni kako pretvori do juče dobre i fine ljude u zvijeri. Kažu : rat je bio, događa se. Ali, u Bijeljini nije bilo rata. «Znam šta je rat», kaže Sadbera, «pričali su nam o tome, gledali smo filmove, čitali knjige, rat je kad dvije vojske pucaju jedna na drugu, kad se bore, pa ko pobijedi, ali u Bijeljini je bila samo jedna vojska. Ne može se rat voditi između ljute vojske i policije, sve naoružano do zuba,  s jedne strane, i uplašenog, bespomoćnog naroda, s druge. Nije to rat. Nije moj Himzo bio ni u kakvom ratu. Pričali su nam da se negdje puca, počela su ubijanja u Bijeljini još prvog dana  aprila te, 1992. godine,  a rat je, vele, počeo kasnije. Govorile smo Himzi da ide, ali nije nas mogao ostaviti, ko će se brinuti o nama? I tako je ostao, da se on brine zbog nas, a mi zbog njega.»

Sjeća se Sadbera, i plače. Sjeća se i te noći, između 2o. i 21. avgusta 1992, tople noći pune zvijezda u kojoj je posljednji put vidjela brata. Sjedili su u avliji njih trojica drugova : Himzo Ferhatbegović ( rođen 1963), Izet Kastrati ( 1964) i Nusret Brkić ( 1959) . Sjedili su i pričali o tome šta da urade. Da ostanu ili da idu. Pričali su tiho, da se ne čuje, jer strah je vladao gradom i ničija se sudbina nije mogla predvidjeti.

Kako je i zašto u dvorište upala policija, to tada niko nije mogao da odgonetne. Kasnije se saznalo da je policajce pozvao prvi komšija, Srbin. Ali se ne zna zašto. Patrola je ušla i policajci su poveli trojicu mladića. Po običaju, niti ih je ko mogao pitati za objašnjenje, niti su oni šta objašnjavali. Sadbera je ujutro otišla u MUP da pita za brata i njegove prijatelje.

«Molila sam ih da mi kažu bilo šta. Vele da nema nikakvih podataka o njima trojici. Kako nema, policija ih je odvela, taj dio grada je kontrolisala ekipa Ljiljana Novakovića, on je bio i dežurni tu noć. Nema, vele, ništa. Ode jedan policajac do podruma i izvede Ibrahima Muhića. Mog Himze nema, nema ni Izeta i Nusreta. Obišla sam sve, i Crveni krst, niko nema pojma. Pa opet u policiju, dok me nisu otjerali. Oni nemaju podataka, i gotovo. A čuli smo poslije da je tu noć odvedeno devet ljudi, nikad se nisu vratili. Bila je to osveta zbog gubitka na ratištu. Kad ne mogu protiv vojske, makar i da su sto puta bolje naoružani i obučeni, kad ne smiju u borbu, oni onda zađu po kućama, pa kupe civile, bespomoćne ljude, da se njima osvete. Tako je bilo cijelo vrijeme.

I kako ga odvedoše, od Himze ni traga ni glasa. Niko ništa ne zna. Niko nema podataka, nit hoće da šta kaže.

Godine su prošle, Sadbera je živjela s uspomenama. I nadala se, krijući to i sama od sebe, da će brata ipak još nekad vidjeti. Nadala se sve do septembra 2004. godine, kad su posmrtni ostaci Himze Ferhatbegovića nađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici. Otkud Himzo, koji nikad nije bio vojnik, Himzo iz Bijeljine u kojoj nije bilo rata, otkud Himzo u Mitrovici, u Srbiji? Doplovio, mrtav, pa tamo sahranjen, a niko nema podataka o tome otkud on u vodi, otkud u groblju, zašto je ubijen, i kako… Niko ne zna i ne želi da zna. Pronašli su mu tijelo, kažu, još u avgustu 1992. godine i sahranili ga, a identifikovan je dvanaest godina kasnije. I sahranjen, najzad, kao čovjek u svojoj zemlji, na šehidskom mezarju u Bijeljini.

Pronađen je na istom mjestu i Izet Kastrati. Identifikovan je po ličnoj karti koju je imao u džepu. On je imao ženu Merimu i sina Nermina. Drugi sin Edin rodio se 31. decembra te 1992. godine, skoro četiri i po mjeseca nakon očeve smrti. Sad su sve troje u Americi.

Od Nusreta Brkića ni traga ni glasa. Gdje li su njegove kosti ostale, u čijem li se tuđem grobu on prevrće i dan danas?

I gdje su toliki drugi, ubijeni u gradu u kojem nije bilo rata?