Preuranjena izborna kampanja u Bosni i Hercegovini vodi se na terenu ultraptriotizma s argumentima i projektima koji više podsjećaju na politički ambijent 1992. nego što odgovaraju na izazove i realnosti svijeta 2018.
Piše : Kemal Kurspahić
Hrvatske nacionalističke stranke i prvaci, s lobističko-logističkom podrškom Zagreba, svom projektu zaokruživanja više županija s hrvatskom većinom – pa i obnove međunarodno osuđene „Herceg-Bosne“ kao trećeg entiteta – pridaju značaj garanta „jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini“ i težinu sudbinskog „biti ili ne biti“ i same bosanske države (miloševićevski rečeno: „Ili će biti kako mi hoćemo, ili nas neće biti“).
Predsjednik Republike Srpske , koji je patriotske reference sticao insistiranjem kako je njegov entitet država, sada se preporučuje kao njena posljednja odbrana od široke međunarodne zavjere. U najnovijoj epizodi njegove neprekidne kampanje protiv međunarodnog prisustva i uticaja u Bosni i Hercegovini (hajke protiv Visokog predstavnika i poziva na ukidanje te institucije; optužbi za miješanje stranih ambasada u unutrašnje stvari države i njihovu samovolju u njegovom stavljanju na američku „crnu listu“; dominacije stranih sudija u bosanskohercegovačkom pravosuđu …) došlo se i do džejmsbondovskog zapleta: Britanci šalju specijalce i špijune čija je misija uklanjanje s političke scene i predsjednika i vladajuće partije entiteta.
Pri tome se srpski predstavnici u državnim institucijama – na čelu sa predsjednikovim protivkandidatom za izbor u Predsjedništvo BiH – optužuju kako su dio te zavjere za dolazak britanskih špijuna. Službena objašnjenja kako je angažovanje 40 novih specijalaca i obavještajaca dio već postojeće misije evropskih snaga u Bosni i Hercegovini čiji je mandat, pored ostalog, osiguranje bezbjednog okruženja i za provođenje demokratskih izbora, u medijima odanim entitetskoj vlasti predstavljaju se kao „priče za malu djecu“.
„Probosanske snage“, kako sebi vole da tepaju pretežno bošnjačke partije, u cijeloj toj gotovo trodecenijskoj priči – od Karađorđeva do naših dana – pojavljuju se uglavnom kao opravdanje antibosanskog separatizma. One svih tih godina nisu proizvele ujedinjujuću viziju niti su našle partnere na „drugim stranama“ sve dublje podijeljenog društva za projekt Bosne i Hercegovine trajno usidrene u euroatlantske institucije: Evropsku uniju i NATO.
Pod plaštom „probosanskog“ biračima se u evo još jednom izbornom ciklusu nudi očuvanje postojećih privilegija vlasti: bilo da pobijedi stranka koja je na vlasti gotovo tri decenije, ili neka od opozicionih opcija, važan je jedino plijen u vidu imenovanja stranački i rodbinski najbližih na najunosnije javne poslove i taj klijentelistički odnos u znatnoj mjeri predodređuje ishod izbora i poništava potencijal značajnijih promjena.
Nacionalističko nadvikivanje o „jednakopravnosti“ koja će unaprijed garantovati izbor kandidata s pečatom pripadnosti zna-se-kojoj partiji; o demokratskom „pravu na samoopredjeljenje“ u etnički očišćenom entitetu; o spremnosti da se cjelovitost države brani „i po cijenu rata“ samo udaljava Bosnu i Hercegovinu od euroatlantskih aspiracija većine njenog stanovništva.
Odsustvo vizije evropske Bosne i Hercegovine – i predstave o tome kako stići do tog cilja – utoliko je tragičnije što se upravo u ovoj izbornoj godini događa temeljito preispitivanje globalnih strateških prioriteta o čemu u svoj nacionalističkoj histeriji nema ko da misli niti se iko u stranački kontrolisanim državnim organima bavi traženjem odgovarajućeg mjesta bosanske države u novim evropskim i svjetskim geostrateškim realnostima.
Tako su Sjedinjene Države, koliko god pojedinačne konkretne odluke i inicijative sadašnjeg predsjednika bile nepredvidive, u službenoj strategiji kao svoj cilj u Evropi označile „očuvanje Zapada“. Njihova evropska strategija – po izlaganju pomoćnika državnog sekretara za evropske i euroazijske posloce Vesa Mičela (Wess Mtchell) pred Heritage fondacijom – „počinje s obznanjivanjem da je Evropa ponovo pozornica ozbiljnog strateškog nadmetanja i treba da se tretira tako u načinu kako mislimo o našoj ulozi i mobilizaciji naših saveznika“.
U toj strategiji polazi se od zaključka kako Rusija i Kina žele da oslabe Zapad u koji Vašington ubraja i Ukrajinu i Gruziju, države koje su opredijeljene za euroatlantsku pripadnost i zbog toga su se našle na udaru ruske agresije. Sjedinjene Države su u novije vrijeme tim državama odobrile vojnu pomoć u vidu respektabilnog odbrambenog naoružanja a od januara 2017. uvele su sankcije protiv 205 ruskih državljana i institucija; predvodile su saveznike u najvećem protjerivanju ruskih diplomata i obavještajaca od vremena hladnog rata; preuzele su vodeću ulogu u suprotstavljanju ruskom ovladavanju internetom i kampanji dezinformacija.
„Jedno područje gdje se dramatično intenzivira strateško nadmetanje je evropska istočna granica. Prostor od Kavkaza preko Balkana i dalje kroz dunavski bazen je region obnovljenog geopolitičkog fokusa za Rusiju i novo ‘igralište’ za Kinu“, rekao je Mičel. U svjetlu predstojećeg susreta na vrhu, američkog i ruskog predsjednika, poruka Vašingtona glasi: „Mi želimo bolje odnose s Rusijom ali nećemo ih platiti iznevjeravanjem naših principa i naših saveznika“.
U takvim okolnostima globalnog nadmetanja i povlačenja novih zona interesa i uticaja seosko prkošenje Zapadu i guranje Bosne i Hercegovine u naručje Rusije, kao i svi pokušaji obnavljanja paradržavnih tvorevina udruženog zločinačkog poduhvata, pokazuju potpuno odsustvo razumijevanja kako pored pripadnosti Evropi nema nikakvog „plana B“ osim ako nosioci nacionalističkih projekata nemaju u vidu – riječima francuskog predsjednika – neku svoju „planetu B“.
(kliker.info)