Piše : Jusuf Trbić
Danas i vrapci na grani znaju da je Srbija sigurna kuća za ratne zločince, oni su tamo maženi i paženi kao niko drugi. Jedan od njih je u Tomislav Tomo Kovač.
„Sve što sam radio u ratu, ponovo bih radio“, izjavio je ovaj ratni ministar policije RS-a, kad je saznao da je Sud BiH potvrdio optužnicU protiv njega za genocid u Srebrenici. Ovaj general policije RS-a, glavni naredbodavac zločinačkih akcija policije, već godinama živi mirno u Srbiji, kao biznismen, vlasnik poznate firme «Aleksandrija», čiji se kolači nalaze i na rafama naših prodavnica. Svojevremeno je svjedočio kao svjedok Karadžićeve odbrane u Hagu, gdje je pričao kako on pojma nije imao šta se događalo u Srebrenici, a o tome, kako je tvrdio, ni Karadžić ništa nije znao. A u tom istom procesu je Miroslav Deronjić, osuđen za genocid, potvrdio da je njemu Karadžić, u prisustvu Jovice Stanišića, naredio: „ Miroslave, to treba pobiti. Sve što stignete“. U Hagu je Kovač dao i ovakvu izjavu: „ Zločin u Srebrenici je najgore što se moglo desiti srpskom narodu“, dok je za počinioce rekao da su to „najveći neprijatelji Srba“.
Prije nekoliko godina proces protiv njega pokrenulo je pravosuđe Srbije, i to kao jedan od 15 prioritetnih slučajeva, od njih 60, u kojima je Tužilaštvo Srbije otvorilo istragu. Ali, od toga nije bilo ništa. Tada je istraživana njegova uloga u genocidu Srebrenici, jer je Kovač u maju 1995. godine postavljen za komandanta Štaba za rukovođenje i komandovanje polcijskim snagama u operaciji zauzimanja Srebrenice. U javnosti se pojavio dokument iz Haga ( pod brojem 02163049) koji pokazuje da je Kovač, dan prije pada Srebrenice, svojom naredbom poslao u Srebrenicu specijalnu policijsku jedinicu, formiranu posebno za tu namjenu. Nju su sačinjavali pripadnici policije MUP-a RS sa područja Bijeljine, Sarajeva i Zvornika, policajci nekadašnje Republike Srpske Krajine, i, što je posebno zanimljivo, pripadnici policije Srbije, kao i jedna policijska četa iz kampa za obuku na Jahorini. Za komandanta te jedinice Kovač je imenovao Ljubišu Borovčanina, tadašnjeg zamjenika komandanta specijalne brigade policije RS-a, koji je u Hagu osuđen na 17 godina robije. U naredbi piše da se Borovčanin s jednicom mora javiti načelniku štaba korpusa generalu Radisavu Krstiću, koji je zbog genocida osuđen na 35 godina zatvora.
Uz to, Tužilaštvo je posjedovalo i naredbe Tomislava Kovača, kojima je on na zadatke upućivao zloglasne «Škorpione», specijalnu jedinicu MUP-a Srbije, kao i odred «Plavi kajman», na područje Konjević Polja. Kovač je, uz to, optužen i za skrivanje dokaza o pogubljenju Srebreničana, a to je rađeno premještanjem posmrtnih ostataka žrtava u druge masovne grobnice. U toku cijelog rata Tomislav Kovač je bio osoba od izuzetnog povjerenja Radovana Karadžića i alfa i omega svih krvavih poslova srpske policije, osuđene u Hagu zbog genocida. Uz to, on je optužen i za zločine nad civilima zarobljenim u Kasindolskoj ulici u Sarajevu, kao i za brojne zločine nad Bošnjacima Ilidže i okolnih mjesta, koje je počinila policija pod njegovom komandom. Ovome želim da dodam i jedan slučaj iz Bijeljine.
Kovač je imao radno mjesto u Bijeljini i Bijeljina ga pamti po najvećem zločinu u ovom gradu, svirepom ubistvu 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo i sedmoro djece i osam žena. Direktni izvršioci su, uz pomoć domaće policije, bili pripadnici specijalne policijske jedinice «Pahuljice», kojom su komandovali isključivo Mićo Stanišić, tadašnji ministar MUP-a RS-a, i njegov zamjenik, Kovač. Stanišić je u Hagu oslobođen krivnje za ovaj zločin. Ostao je, dakle, Kovač, jer je naredba stigla sa samog policijskog vrha RS-a. I ostali su, naravno, oni koji su taj zločin pomagali, zataškavali i skrivali tolike godine.
Inače, ovaj slučaj je, u vrijeme izvršenja, dobio publicitet kad je policija pokušala da krivicu baci na bijeljinske četnike, pripadnike Šešeljeve Srpske radikalne stranke, a ovi napisali posebno saopštenje i natjerali tadašnjeg direktora Radija SIM Peru Simića da to saopštenje cijeli dan čita u svom programu. U saopštenju se navodi da je specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske odvela 22 civila iz njihovih kuća i sve ih likvidirala, pa četnici traže da se o tome provede istraga i kazne počinioci i njihovi naredbodavci. Naravno, to je naišlo na žestoku reakciju. Svoje saopštenje, tada tajno, poslao je Tomislav Kovač 29. septembra.. U njemu piše, pored ostalog, da nema pouzdanih informacija o ovom slučaju, ali da se „ovaj događaj može dovesti u vezu sa masakrom Srba počinjenim istog dana u Milićima. Istraga je u toku“. Ipak, Kovač „najenergičnije odbacuje tvrdnje da su to učinili pripadnici Specijalne policije, jer su se oni, kako kaže, „tada nalazili na ratištima u Višegradu i MIlićima, gdje su spašavali srpsko stanovništvo od najezde ustaško-muslimanskih snaga“.
Najzanimljivi je posljednji dio saopštenja: „Ovakav nepromišljen čin jedne političke stranke nanio je veliku štetu Srpskoj državi i srpskoj politici. U teškom vremenu kada se vodi rat među narodima ovi i slični potezi više koriste neprijatelju nego srpskom narodu“.
Šta reći na ovo sramno, lažljivo saopštenje u kojem nema ni riječi o žrtvama, o ubijenoj djeci, jer ubijanje bošnjačkih žena i djece nije grijeh, ali je grijeh da se to objavi. Vjerujem da je svojim saopštenjem Kovač jasno potvrdio ko je bio režiser ovog zločina. Cijeli grad se tada uzbunio, a Tomo Kovač, koji je stolovao u tom gradu, nije znao ni gdje mu se specijalna policija nalazi, ni šta radi! Nije znao šta se desilo s civilima, ali je znao da je to opravdana odmazda za izmišljeni pokolj Srba! I znao je da istina nanosi štetu srpskom narodu i njegovoj politici.
I, nakon svega, Tomislav Kovač mirno živi u Srbiji, kao ugledni biznismen i zaslužni građanin. A naše rane ne zarastaju i kao da više nema pravde na ovom svijetu i nema mira ni za mrtve ni za žive. A vrijeme teče i prašinom zaborava prekriva sve i odnosi u mrak i nas i naše suze kojima smo natopili ovu jadnu zemljicu Bosnu.
