Ove zime na jednoj od sarajevskih raskrsnica čekajući zeleno svjetlo upoznao sam marokanskog migranta koji je bojažljivo zakucao na moj prozor od automobila nudeći mi paket maramica. Tako imigranti čuvaju svoje dostojanstvo u molbi za koju konvertibilnu marku.
Njegovo ime ne mogu napisati radi sigurnosti njegove porodice koja je ostala u Maroku. Bio je to mladić u punoj snazi, bivši sportaš u ranim tridesetim koji se uputio svojim rođacima sa majčine strane u Italiji, jer u svojoj zemlji nije mogao doći do posla. Optuživao je korumpirani sistem, klasnu nejednakost i političku elitu oko kralja koja ne mari za sirotinju i bijedu oko njih. Zahvaljujući profesiji prije par godina imao sam priliku da se i sam uvjerim prilikom boravka u Maroku u tačnost navoda mog novog prijatelja sa Sjevera Afrike.
Naša druženja nisu bila rijetka pa sam ubrzo otkrio cjenovnik krijumčara i linije ruta kojim se ide u “game” (pokušaj prelaska granice sa Hrvatskom). Upoznao sam i njegovo društvo, generacijski blisko po godinama koji su licitirali sa optimizmom i osmijehom na licu zapadnoevropske gradove kao svoje buduće destinacije početka novog života. Kasnije sam preživljavao njihove pokušaje u “game”, čekao sms poruke do zore i strepio da ne budu žrtve brutalnosti hrvatskih graničara.
U mnogim pokušajima su bili proganjani kao opasne zvijeri, hapšeni i zatvarani, često pretučeni, vraćeni sa slomljenim mobitelom i bez novca kojeg su spalili policajci pred njima kao psihološki teror da se ne odvaže za još jedan pokušaj prelaska granice. Neke od tih fotografija zlostavljanja sa trajnim povredama i ožiljcima na koži ovih mladića od strane hrvatskih graničara nikada neću zaboraviti. Međutim, nisu ih uplašili, želja za životom i slobodom bila je nesalomljiva. Odlasci u “game” bili su sve češći. U martu mjesecu sam primio kratak sms od svog prijatelja: “I managed to cross the border. I succeeded, I came to Italy”.
Društvenim mrežama se ovih dana širi šokantan video na kojem se vidi grupa policijskih službenika iz BiH, od kojih jedan nasrće i brutalno udara mušku osobu koja ostaje ležati u travi. Prema onome što se može vidjeti, radi se o migrantu koji je pokušao bježati preko livade ali su ga policajci sustigli i napali. Na snimku se jasno vidi fizički nasrtaj, brutalno udaranje i maltretiranje ali za sada niko nije potvrdio da li je žrtva ilegalni migrant. Ovaj incident jedan je nizu nehumanog postupanja prema migrantima u Bosni i Hercegovini.
Iz dana u dan se intenziviraju ksenofobne i rasističke izjave lokalnih političara u koordinaciji sa nadležnim instancama sa vrha. Brzo smo zaboravili kako smo i mi sami poput ovih nesretnih ljudi bili predmet tv reportaža i agencijskih vijesti na temu ratova i ekonomske bijede, a sada kada je ta globalna priča zakucala i na naša vrata pokazujemo svoje pravo lice koje bez pardona nazovemo fašističkim kada smo mi žrtve.
Znali smo iskazivati licemjerno saosjećanje na fotografiju slike sirijskog dječaka starog 4 godine Aylana Kurdi čije je tijelo izbacilo more na obalu Bodruma – ali sve je to bilo “daleko od nas” kao i onda kada su ljudi u pokretu ginuli pod tračnicama makedonskih vozova, kada su se utapali se u Sredozemnom moru – najvećoj masovnoj grobnici imigranata, kada su spavali ispod grčkih mostova i po beogradskim parkovima, kada su ostajali zaglavljeni na “ničijoj zemlji” između Sirije i Turske, kada su osvanuli ostaci odjeće i ljudskog mesa zakačeni na EU bodljikavim žicama podignute na mađarskoj granici – ništa to nije bilo nama pred očima, već tamo negdje.
I tako su ti nesretnici bježeći od lova na ljude skrenuli na drugu rutu prema BiH kao tranzitnoj zemlji na putu do svog sna u Evropi – života u miru bez ratova i sigurnog posla da se ne umre od gladi. Iskreno sam se bojao ovog scenarija u kojoj će moja zemlja koja dobro zna šta znači biti progonjen postati klaustrofobična periferna državica rasističkog mraka. Političke okolnosti našeg života pogodno su tlo da član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, Milorad Dodik može izjaviti kada je riječ o migrantima, u pitanju “jedna vrsta civilizacijske okupacije hrišćanskog svijeta, a ne humana priča” čime je migrantsku krizu usmjerio na unutrašnja etnička i vjerska razračunavanja sa Bošnjacima, koristeći islamofobiju kao sigurni instrument mržnje prema drugačijem.
Ovaj totalitarističko-vjerski vokabular u politici nije ništa novo, poznat je iz historije – Dodik se njim često koristi kako bi stvorio “neprijatelja” u miru koji pokušava da osvoji “našu svetu Srpsku”, koji je spreman da naseli i okupira našu teritoriju. Takav jezik ne poznaje nikakve nijanse, on je dehumanizirajući, svaka druga osoba opaža se kao protivnik – koga je opravdano, pa i pohvalno istrijebiti kao gamad. Imigranti se mogu naseliti isključivo na one dijelove teritorije sa bošnjačkom većinom jer uglavnom dolaze iz muslimanskih zemalja. U tom stavu ima i podršku HDZ koji ih ne želi ni na prostorima koje većinom naseljavaju Hrvati.
Migranti i izbjeglice nemaju ni najelementarnije uslove za život, nespremnost i nesposobnost bh. vlasti da se suoče sa migrantskom i izbjegličkom krizom koja je već duže vrijeme prisutna u našoj državi uz različite špekulacije građana da su za kriminalne radnje u njihovim lokalnim zajednicama krivi migranti i izbjeglice, kreirali su atmosferu otvorenog progona ovih ljudi čime država BiH ne poštuje veliki broj međunarodnih konvencija te slobode i prava migranata.
Mnogi mediji se utrkuju u posebno naglašenoj upotrebi naziva migrant, kojom se dodatno depersonalizira osoba i stvara nekakva homogena masa bez imena, prezimena i prošlosti. „Migranti se potukli“, „Migranti opljačkali“, “Migranti silovali”, „Tuča migranata“ i slični medijski naslovi, često neprovjerenih izvora, dodatno oduzimaju ljudska svojstva i dostojanstvo ovih ljudi. Oni migranti koji dođu pred kamere sa neskrivenom emocijom nam poručuju da su morali otići iz svoje zemlje, da je bijeg normalna ljudska akcija, da ih ne zanima život kao sjedenje u izbjegličkim kampovima, čekanje da se nešto dogodi, a ništa se ne događa. Poručuju nam: “nisam migrant – ja sam insan”.
Na društvenim mrežama sinhronizirano radi radikalizovana grupa rasista koja koristi i producira lažne vijesti i izmišljene događaje kao alat za podizanje panike i uznemiravanje građana. Pokreću hajke na migrante iza kojih stoje političari koji po uzoru na evropske populističke partije i pokrete, na ovaj način mobilišu svoje glasačko tijelo i učvršćuju svoju političku i ideološku poziciju. Takvi etiketiraju migrante kao opasne, kroz dezinformacije fabrikuju različite razloge zbog kojih su migranti nepoželjni, a sve to se disperzivno spušta u lokalne zajednice i pretvara u protestne akcije, ali i fizičke napade.
Ovih dana kriza kulminira zabranom kretanja u Unsko-sanskom kantonu, dok RS prebacuje migrante sa svog teritorija i ostavlja ih na liniji entitetskog razgraničenja. Tako već treću godinu hiljade migranata pokušava da prođe kroz ovu rutu nakon što je Mađarska podigla zid na granici sa Srbijom, a migranti preko BiH i Hrvatske žele dalje prema drugim evropskim zemljama, uglavnom Italiji i Njemačkoj. Predstavnici Crvenog krsta svjedoče o „dnevno desecima ozlijeđenih izbjeglica“ koje su „očito pretukli hrvatski policajci“, to se vidi i iz izvještaja različitih NGO-a poput Are You Syrious (AYS) u kojima se govori o mnogim „push-back“ postupcima i „nasilnom vraćanju izbjeglica“ iz Hrvatske, pa i iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu.
Izraženo nasilje hrvatskih graničara prema migrantima duž granice sa Bosnom i Hercegovinom postaje praksa i naših policijskih službenika dezorijentisanih između različitih nivoa nadležnosti. Tri godine nema sistemskog rješenja za ovu humanitarnu krizu u BiH jer nijedna razina vlasti ne surađuje. Država je nadležna za rješavanje ovog pitanja, ali nema nadležnost nad kantonima u smislu uspostavljanja javnog reda i mira. To omogućava nasilnicima, lokalnim kabadahijama da uzmu red u svoje ruke.
Tužno je da se takav čovjek proglasi u novinskim rubrikama kao “ličnost dana” jer letvom i golim rukama zaustavi pun autobus migranata i vrati ih odakle su došli. Njegovo puštanje iz policijske stanice euforično je dočekano kod lokalnog stanovništva kao i kod novinara koji piše sramni anti-migrantski manifest: “On je u očima svojih sugrađana heroj, jer samo jedan migrant više znači dodatnu brigu za majke, očeve, sinove, kćerke i unučad. Samo jedan migrant više znači još više neprospavanih noći. Samo jedan migrant više znači još više neprospavanih noći..”
Ne znam da li je izvjesni autor ovog teksta inicijala N. Aj. inspirisao za sada grupu neidentifikovanih “heroja” u Velikoj Kladuši da na sklonište, napuštenu kuću punu migranata bace molotovljev koktel. Na sreću nije bilo žrtava. Za počinitelje ovakvih zločina paljevine bilo je osuđujućih kazni za ratne zločine u Hagu. U tako zaoštren ambijent dolazi u službeni posjet Unsko – sanskom kantonu novopostavljeni ministar sigurnosti Selmo Cikotić koji krajnje neprimjereno situaciji u kojoj se nalaze i žitelji i migranti iznosi kako je čuo “zanimljive i seksi ideje o vraćanju migranata iz BiH u zemlje njihovog porijekla” da bi bizarnost ovog iskaza pojačao nevjerovatnom konstatacijom, “da zbog prisustva velikog broja migranata BiH bilježi povećanu potrošnju iako trenutno imamo reduciran broj turista zbog koronavirusa.”
Brže bolje je potrčala na ovo reagovati federalna ministrica ekologija i turizma Edita Đapo ocijenivši da je katastrofalna izjava ministra sigurnosti ogolila politiku SDA u želji da migranti ostanu u BiH. Vjerovatno je njena reakcija impuls borbe za što bolju poziciju unutar SBB-a jer time servilno šefu stranke i bivšem ministru sigurnosti daje do znanja kako će braniti vrlo rigidan antimigracioni stav sa političkom agendom deportacije imigranata. Umjesto da radi svoj posao u resoru koji trpi ogromnu štetu, ministrica iskazuje stranačku disciplinu i lojalnost.
Ali tu dolazimo i do najvećeg problema, kojeg mnogi visoki zvaničnici nisu društveno svjesni. Više niko u ovoj zemlji nema povjerenje, niti mari za nadležne institucije i ministarstva prepuna nekompetentnim i korumpiranim kadrovima koji koriste svaku krizu, od migrantske do pandemijske kako bi diskreditirali i kompromitovali jedni druge u stranačkim obračunima, sve u goloj borbi za vlast i glasove.
Na ovu demagošku trakavicu se nažalost upecao i SDP BiH koji se grebe za glasove očajnih Krajišnika tražeći izvinjenje ministra sigurnosti, dok premijer Unsko-sanskog kantona prijeti “krajiškim inatom” sopstvenoj državi kao da nema i njegove odgovornosti. Od njihovih i takvih saopštenja, intervjua i uzajamnih optužbi, partnera u vlasti, pozicije i opozicije, ovog i onog ministarstva, sigurno da nikom neće biti bolje – već samo gore.
Jedno je sigurno – pojava migranata probudila je sve iskonske osjećaje u nama, pa i odsustvo empatije kao nezaobilaznu karakteristiku društva pogođenog strahom i ozlojeđenošću. Mi se nalazimo na raskrsnici koja može ići na ruku još više tim strastima ili da pokušamo suzbiti njihove izopačene posljedice. Ako ne izaberemo ovaj drugi put prilagođen savremenom plurikulturnom društvu bićemo bliži polu varvarstva u kojem je pojedinac osuđen na muku i gurnut na put nasilja.
Piše : Dino Mustafić