Piše: Jusuf Trbić
Naslov ovog teksta pozajmio sam od velikog pjesnika Branka Miljkovića, koga su riječi zaista ubile. “ U početku bijaše riječ…”, kaže Biblija, a u kabalističkoj Knjizi stvaranja piše da su 22 slova, uz deset božanskih emanacija, prava osnova svih stvari. U tibetanskoj mistici postoje dva svijeta : svijet utvara, njemu odgovaraju riječi koje ubijaju i uništavaju, i naš stvarni svijet – njemu odgovaraju riječi koje stvaraju. Drevna predanja govore o riječima-ubicama, riječima-dželatima, riječima-noževima, a mi smo se, na svojoj koži, uvjerili u istinitost tih pradavnih vjerovanja. Prije nego što je zapucalo prije četvrt vijeka, pohodile su nas mračne, ubistvene riječi ostrašćenih nacionalista, akademika, profesora, književnika, novinara, političara, rorodljuba svih fela i kalibara, koje su širom otvorile vrata erupciji zla. Preplavile su nas riječi mraka i mržnje, a od njih do ubijanja, progona i terora svake vrste bio je samo mali korak.
I dok se u normalnim državama ljudi bave poslom, uređivanjem života, umjetnošću, znanjem i drugim vještinama, mahom nepoznatim na ovom dijelu Balkana, kod nas su riječi glavna preokupacija, riječi su nam i hrana i piće, i zabava i muka, kod nas je najvažnije ko je šta rekao i kakav je odgovor dobio, i što je riječ više ispunjena mrakom, prijetnjom i provokacijom, to je češće u upotrebi. Zaboravili smo riječi koje su nas nekad krasile, recimo : sloga s komšijama, ljubav prema bližnjima, solidarnost s drugima, sadaka i darivanje, poštovanje, znanje i učenost, moral i poštenje, pomoć u nevolji i tome slično, zaboravili smo i šta te riječi znače. Ali smo naučili nove, koje za nas uvijek imaju neko drugo, lažno značenje, neki drugi zvuk. Obično su to strane riječi koje mi ne razumijemo, pa ih shvatamo kako mi hoćemo. Recimo : demokratija, ravnopravnost, etika, transparentnost, poštovanje zakona, javni moral, uljuđenost…Sve to kod nas ima drugačije značenje u odnosu na svijet. Ili ove najnovije : referendum i deklaracija. Te nas riječi udaraju u glavu u posljednje vrijeme, zaspati od njih ne možeš! Punih usta izgovaraju ih i seljaci na pijaci i profesori na fakultetima. O taksistima da se i ne govori. A šta to, zapravo, znači?
…………………
Referendum je latinska riječ i znači,otprilike : šta treba da se kaže. U političkoj teoriji i praksi označava oblik demokratije u kojoj građani neposredno donose važne odluke. To se dogodilo prvi put u švajcarskim kantonima u srednjem vijeku, a kasnije je često korišten i u drugim državama, za rješavanje različitih pitanja. Postoje razne vrste referenduma : prethodni ( na primjer – da li treba graditi nešto) ili naknadni ( kojim se neka odluka vlasti potvrđuje ili odbija), postoji i obavezni ili fakultativni ( savjetodavni), zakonodavni i nezakonodavni, statusni ili nestatusni itd. Ono što je bitno, sa pravnog stanovišta, to je da referendum spada u ekskluzivnu ustavnu materiju, što znači da mora biti striktno utvrđen ustavom, pri čemu mora tačno biti određena vrsta referenduma i oblast na koju se on odnosi. Naš poznati pravni stručnjak, rahmetli Sead Hodžić je, govoreći o tome, naglasio : “ Ako u ustavu nije predviđena mogućnost održavanja referendum, njegova primjena bi bila protivustavna, a njegovi rezultati apsolutno pravno ništavni.” Sad dolazimo do prave teme. Naime, u čestim najavama referenduma raznih vrsta, Milorad Dodik i njegova vladajuća klika zaboravili su ono najvažnije : da referenduma nema u Ustavu RS-a. On se pominje samo u dvjema odredbama : u Amandmanu XLV koji govori o međuentitetskoj liniji razgraničenja i kojim je (član 70, tačka 5) propisano da se “može iznijeti na potvrdu” sporazum o utvrđivanju linije razgraničenja. I ništa više. Na taj način je potpuno isključena mogućnost organizovanja bilo kakve druge vrste referenduma u RS-u, a pogotovo statusnog referenduma o izlasku ovog entiteta iz sastava BiH i tome slično. Još je gora stvar s najavljenim, pa povučenim referendumom o pravosuđu BiH, jer entiteti ne mogu ni na kakav način mijenjati odredbe Ustava BiH, to jest Dejtonskog sporazuma, kojim je to utvrđeno. Govorilo se čak i o referendumu o neprihvatanju odluka Ustavnog suda BiH, za koji je u dejtonskom Ustavu jasno rečeno da su njegove odluke “ konačne i obavezujuće.” Dakle, i sama najava referenduma, a pogotovo statusnog, koji je najavljen u zvaničnoj deklaraciji SNSD-a, predstavlja drastično kršenje Dejtonskog sporazuma, u koji se, inače, Dodik i njegovi sljedbenici kunu. Potvrdili su to svojevremeno, u zvaničnoj analizi, urađenoj na zahtjev Vlade SAD-a, i eminentni pravni stručnjaci koji su radili na izradi Aneksa IV Dejtonskog sporazuma. Njihov stav, u tekstu objavljenom na blogu Ambasade SDA-a u BiH je jasan : ..” ne postoji pravo na referendum u Dejtonskom ustavu”, i pri tome ne pomaže nikakvo pozivanje na pravnu praksu u drugim državama. Ustav BiH je, kažu oni, u tome sasvim precizan.
Zna li to Visoki predstavnik, čija je dužnost da štiti Dejton?
……………..
Pomenuli smo i riječ deklaracija, koja je ovih dana jako aktuelna. Naime, Vučić i Dodik su najavili Deklaraciju o očuvanju srpskog naroda, koju treba da usvoje parlamenti Srbije i RS-a. Riječ deklaracija je takođe latinskog porijekla i znači : izjava, objava, izjašnjenje, izlaganje, a danas ima i praktično značenje u raznim oblastima ( na primjer – carinska deklaracija, prijavljivanje poreskih prihoda itd). Ta riječ je često korištena u prošlosti da označi objavu velikih, važnih ideja, pa imamo Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz doba Francuske revolucije, Američku deklaraciju o nezavisnosti itd. Šta znači ova najnovija svesrpska deklaracija? Znači samo jedno : nastavak velikosrpske politike drugim sredstvima, pa bi se njen tačniji naziv bio : Deklaracija o zaštiti tekovima etničkog čišćenja i genocida. Dodik je bio jasan : to je korak na putu ujedinjenja Srbije i RS-a. Vučićevi megafoni, pak, pokušavaju to malo ublažiti, pa kažu da se radi o zaštiti srpske kulture i jezika. Pa, ko ugrožava srpsku kulturu i jezik u Srbiji i Republici Srpskoj? Na to pitanje niko nije odgovorio. Važnije je, čini mi se, nešto drugo. Najavljeno je da će taj dokument, koji slijedi liniju čuvenog Memoranduma SANU iz 1986. godine, usvojiti parlamenti Srbije i RS-a. Kako je to moguće? Ako se to može učiniti nekako u Srbiji, u RS-u ne može, ne bi smjelo, jer je to otvoreno i grubo kršenje Dejtonskog sporazuma. Naime, Narodna Skupština RS-a predstavlja tri ravnopravna naroda koja žive u tom entitetu, kao i ostale, i krajnje je neumjesno da ona štiti jezik samo jednog od ta tri naroda. Uostalom, ako se to zaista dogodi, treba pozvati bosanske političare da u Parlament BiH pošalju prijedlog Deklaracije o zaštiti bosanskog jezika, koji je zaista ugrožen. Istina je da su načini odlučivanja u ta dva tijela različiti, ali je princip ravnopravnosti naroda isti. Pa ako entitetska skupština može štititi samo jedan od tri naroda, može to i državna skupština, tim prije što se radi o ustavnom pravu na jezik, i to naroda koji je većinski u državi.
Dakle, odluka Narodne Skupštine RS o pomenutoj Deklaraciji bila bi opet grubo kršenje Dejtonskog sporazuma. I to bi Visoko predstavnik morao da zna. Kao što bi morao da zna i za druge slučajeve dugogodišnjeg kršenja tog sporazuma. Na primjer, u njemu piše da je Ustav BiH nadređen ustavima entiteta, što znači da bi entitetski ustavi morali da se prlagode državnom. Za to je bio određen i rok, ali nikoga nije bilo briga za to. Kako je moguće da u Ustavu države piše da su zvanični jezici srpski, hrvatski i bosasnski, a u entitetskom ustavu nešto sasvim drugo? Zna se i za odredbu da svi zakoni Republike BiH ostaju na snazi, dok se ne donesu novi. A pošto nikad nije usvojen novi zakon o praznicima, državni praznik mora biti 25. novembar, Dan državnosti BiH. U RS-u neće ni da čuju za to, kršeći otvoreno Ustav i Dejtonski sporazum. A Visoki predstavnik – ni mukajet. Kako se mogu osporavati odluke Ustavnog suda, koji je konačni i neprikosnoveni arbitar u pravnom sistemu države? Zašto se ne poštuje stav da osuđeni ratni zločinci moraju biti uklonjeni iz javnog političkog života? Šta je sa ustavnom odredbom koja utvrđuje proporciju zaposlenosti u skladu s popisom stanovništva? Uz to, zna li neko da je BiH jedina država u Evropi čije su ustavne odredbe suprotne Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda ( čl. IV i V, koji govore o načinu izbora Doma naroda i Predstavničkog doma, kao i načinu izbora članova Predsjedništva BiH), a ta je Konvencija sastavni dio našeg Ustava i čak mu je nadređena? U preambuli Ustava ( član II) rečeno je da se ta Konvencija i njeni protokoli primjenjuje “direktno”, i imaju “prednost nad svim ostalim zakonima.” Da li je Incko ovo pročitao?
Pitanja mnogo, a odgovora nema. Dok čuvar i jedini ovlašteni tumač Dejtonskog sporazuma spava, zaboravljajući na svoja bonska i druga ovlaštenja, u Bosni radi ko šta hoće. Dodikove stalne najave secesije i Čovićevo prizivanje Herceg- Bosne , eto, nisu udar na ustavni sistem zemlje, otvorena i gruba diskriminacija, pogotovo u RS-u i dijelovima pod upravom HDZ-a, ne izazivaju nikakvu pažnju, opšti raspad sistema, masovni lopovluk i neogovornost vlasti, galopirajuće siromaštvo i opasni rast mržnje i podjela – nisu interesantni ni domaćim ni inostranim moćnicima. Uz to, ne postoji država sa tako asimetričnim dijelovima, jer dva entiteta imaju potpuno drugačije uređenje, i sve je to u neskladu sa državnim ustavom. Takvog čuda od države niti je bilo, niti će kad biti.
Vrijeme je da se pravi potpuno novi ustav, jer ovako više ne ide. Nadam se da će i Evropa to postaviti kao uslov za dalje približavanje Bosne euroatlantskim integracijama, ali moramo potegnuti i mi sami. U protivnom – ne piše nam se dobro.