Piše: Jusuf Trbić
U svom dugom životu Bijeljina je preživjela ratove i pogrome, poplave i požare, krize i uspone, građenje i rušenje, preživjela je vijekove i godine, i uvijek ostajala tamo gdje je uvijek bila, prepoznatljiva po svojim ljudima i običajima. Ali, april 1992. godine i vrijeme koje je slijedilo nakon toga, nije uspjela preživjeti. Istina, ostale su kuće i ulice, avlije i trgovi, zelenilo, voda i vazduh, sve je naizgled bilo tu, ali ništa više nije bilo isto, i nikad više neće biti. Grad se preselio u nekakvu drugu stvarnost, u sjećanja, u želje, u snove, vinuo se u nebo i otišao pod zemlju, raširio se svud po svijetu, na sve strane, na sve kontinente, svuda ga ima, samo ga više nema tamo gdje bi morao biti.
Grad je preživio prvu svoju smrt 1716. godine, kad ga je austrougarska vojska razrušila i popalila, a svi njegovi stanovnici otišli. Ipak, dvije decenije kasnije preživjeli su se vratili i grad je nastavio tamo gdje je stao. Bijeljina je, kao granično mjesto i centar trgovine i zanatstva, uvijek bila multietnička sredina, u kojoj su živjeli složno ljudi sa svih strana svijeta. Nikada nisu njegovi građani međusobno ratovali, nisu nikada progonili i istrebljivali jedni druge, nisu jači zatirali slabije. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su pobili Jevreje, što niko nije mogao spriječiti. Zlo je opet došlo sa strane. Ali, pravi Bijeljinci nisu radili takve stvari, naprotiv. Već 1941. godine Bošnjaci su ustali i zaštitili Srbe od ustaških progona. I ta sloga nastavila se sve do džehenemskih dana, u kojima je započelo umiranje grada, umiranje kojem nema kraja.
Smrt u Bijeljini
Period Titove vlasti donio je ovom dijelu Balkana najduži period mira i prosperiteta u njegovoj istoriji. Bijeljina je ležala u svojoj ravnici, mirna i zadovoljna, dizale su se fabrike, otvarali pogoni, gradile kuće, i činilo se da miru nema kraja. Onda je umro Tito, država je počela da se ljulja, a iz dubine pakla vratile su se neke stare aveti. Prije svih stara četnička ideja Velike Srbije, države samo za Srbe, koju je pokrenuo režim Slobodana Miloševića. I to je čitav nekadašnji jugoslovenski prostor okrenulo naopako.
Bijeljinci su, kao i svi drugi, gledali oluju na političkoj i javnoj sceni, šaputali i bojali se, ali malo ko je mogao pretpostaviti šta će se zaista dogoditi. Uoči početka rata osluškivali smo topove iz Vukovara, kao da sanjamo, vjerujući da će se sukob tamo i završiti. Ali, ujutro 1. aprila 1992. godine probudili smo se u užasu koji je pomeo i nas, i naše živote, i našu prošlost. Neki uniformisani ljudi, s crnim čarapama na glavama, počeli su upadati u kuće i ubijati i odvoditi ljude. Smrt je krenula gradskim ulicama, sve je bilo savršeno precizno organizovano, bili su odavno spremni i policija, i vojska, i teritorijalna odbrana, i opštinska vlast, u kojoj su, u većini, bili ljudi sa sela, koji nisu imali dovoljno vremena da se priviknu na grad. Oni su, tih prvih dana, određivali koga treba ubiti i šta treba raditi, a kad su arkanovci otišli, preuzeli su svu organizaciju i kontrolu, i poveli mašineriju zločina u davno utvrđenom pravcu.
Često je postavljano pitanje : zašto je Bijeljina određena da bude pozornica generalne probe rata, koja će odrediti način, model i ritam svih budućih zločina na teritoriji koju su okupirali fašisti Radovana Karadžića? Odgovor je jednostavan : Bijeljina je, uoči rata, postala velikosrpska tvrđava, u gradu jesu većina bili Bošnjaci, ali u opštini su Srbi imali izrazitu većinu. Bijeljina se nalazi na granici sa Srbijom, novosagrađeni Pavlovića most je omogućavao prelazak tenkova i drugih teških vozila, što nije moglo ići preko starog željezničkog mosta u Rači, grad je opkoljen srpskim selima i odsječen od ostatka države, a asolutnu vlast je imala SDS. Do tog 1. aprila istjerani su s posla svi Bošnjaci direktori ( osim malog broja SDS-ovih Bošnjaka), iz Skupštine opštine isključeni su bošnjački odbornici, smijenjeni su svi rukovodeći radnici, sve do šefa portira i čistača, ustrojene su srpska policija i srpska Teritorijalna odbrana, oružje je masovno podijeljeno po selima, formirani opštinski krizni štab i štabovi po selima, usvojeni detaljni planovi etničkog čišćenja, a Bijeljina je, još od proglašenja SAO Semberije i Majevice, bila i formalno i praktično dio SR Jugoslavije, to jest Srbije. Kroz Bijeljinu nije mogla da proleti ni jedna bošnjačka ili bosanska ptica, i sve je bilo u rukama novih gospodara života i smrti. Uz sve to, na bijeljinsko i ugljevičko područje došle su jedinice JNA, povučene iz Slovenije i Hrvatske, podignuti se rezervisti vojske i policije, okupili se stari i novi četnici, i svi zajedno su oduševljeno krenuli u ostvarenje velikosrpskih planova, svjesni da imaju toliku nadmoć, da im se niko i ništa ne može usprotiviti. I još nešto : Bijeljina je ravničarski grad, u kojem se nije moglo desiti da neko iznenada zapuca s planine, pa pobjegne. Odavde se nije imalo kud pobjeći. Sve je bilo pripremljeno, sve, do najsitnijih detalja. Nakon toga je odigrana krvava pozorišna predstava.
Krvavi teatar
Najprije smo cijelu noć između 31. marta i 1. aprila slušali eksplozije granata, a kad se sve smirilo, shvatili smo da je i to bila dimna zavjesa : granate su ispaljivane van grada, na njivama, i nisu ostavile nikakvog traga – služile su samo da zaplaše građane. Zatim je na sva zvona oglašavano kako su u Bijeljini buknuli nekakvi vojni sukobi, takozvani “muslimanski ekstremisti” ( zanimljivo je da srpske ekstremiste niko nije pominjao) krenuli su, ni manje ni više, već da osvoje grad, u kojem su i nebo i zemlja bili u rukama treće vojne sile u Evropi, u kojem su sve u rukama držali SDS-ovci. Nekoliko uličnih barikada, sastavljenih od malih kontejnera, dasaka i kolica, koje su Bošnjaci postavili na ulazima u mahale, bojeći se onoga što dolazi, poslužile su kao opravdanje, mada su mnogo ozbiljnije barikade imali SDS-ovi Srbi u svim dijelovima grada i na svim prilazima gradu. Istovremeno, sve je bilo tako pomno planirano, da su u Bijeljinu mogli ući samo izabrani novinari iz Beograda i Novog Sada, i u svijet su išli samo njihovi izvještaji. Arkanovci su ubijali civile do 4. aprila, a onda je proglašena srpska pobjeda i objavljeno da su uništeni ti navodni muslimanski ekstremisti, pojačani, kako se govorilo, šiptarskim fanaticima i hrvatskim ustašama, koji su bili toliko brojni, naoružani i opasni, da za borbu protiv njih nisu bile dovoljne domaće snage – policija, vojska, Teritorijalna odbrana i Civilna zaštita, rezervni sastav, četnici, mnogobrojni naoružani domaći rodoljubi i razni dobrovoljci, već su iz Srbije morali doći arkanovci, da pomognu. Kad se prašina slegla, ispostavilo se da su ginuli samo civili i da nema ni traga bilo kakvih borbi. Krunski dokaz da se radilo o planiranom zločinu nad civilima dao je Krizni štab SDS, koji je objavio spisak poginulih. Na tom spisku je 40 imena, mada je broj ubijenih znatno veći, a svi ubijeni su, od prvog do posljednjeg, civili, žene i djeca, ubijeni ili odvedeni pred svjedocima. U navodnim sukobima niko nije ubijen, ni na jednoj, ni na drugoj strani, niko nije ni ranjen, ni zarobljen, ni slikan, ni izveden pred sud. Ni jedan od navodnih msulimanskih boraca nije ni viđen na ulicama Bijeljine. Snajperisti s munara i s krovova zgrada odletjeli su u nebo, niko nije optužen za navodne borbe, a SDS je imao sudove i sudije i mogao je optužiti i osuditi koga god hoće. Danas, već godinama, nekakvi “ srpski oslobodioci” obilježavaju “Dan odbrane i oslobođenja grada”, bestidno slaveći ubijanje civila i progon svojih sugrađana. Mnogo puta nakon rata javno smo im postavljali pitanje Bijeljine” : od koga su to oni oslobodili grad, i zašto su tako “oslobođen” grad nastavili “oslobađati” sve do kraja 1995. godine, i pri tome pobili stotine ljudi, protjerali 35 hiljada Bošnjaka Bijeljine i Janje, hiljade odveli u logore i na prisilni rad, zašto su sistematski i planski pljačkali, silovali, mučili i progonili, zašto su porušili džamije i zatrli sve tragove postojanja čitavog jednog naroda na ovome tlu? Odgovor nikad nismo dobili, kao što nikad nismo čuli odgovor na pitanje : šta uopšte znači tvrdnja da su Bošnjaci željeli da zauzmu grad, koji je SDS tako čvrsto držao u rukama, pa su, navodno, zauzeli Bolnicu i iskopali bunker u parku? I ja i mnogi drugi ljudi svjedoci smo da je Bolnica normalno radila tih dana, kao i kasnije. Ko to zauzima grad tako što okupira Bolnicu, a ne zgradu Opštine ili policije, ili druge objekte vlasti? I šta bi neko radio u bunkeru usred parka? Te idiotske laži slušali smo tada, a slušamo ih i danas.
Jednom je čak, uz obilježavanje “oslobođenja Bijeljine”, postavljena i izložba fotografija, koja je trebalo da potvrdi stradanje Srba u ovom gradu. Izložene su tada fotografije mrtvih Bošnjaka, među njima je bila i najčuvenija fotografija iz bosanskog rata – ona na kojoj mrtvu Tifu Šabanović šutira čizmom u glavu nepoznati arkanovac ( (on je za ovu opriliku “isječen”), a ispod slike je pisalo : “ A poslije su uslijedile i druge nevine srpske žrtve”.
Bijeljinski model zločina ponovljen je kasnije u svakom gradu na teritoriji RS-ali, priča o pokušaju Bošnjaka da zauzmu grad nije više ponovljena – bila je to suviše providna laž čak i za velikosrpske propagandiste.
(nastaviće se)