Mi smo narod odbjegao od svakojakih čuda
Narod što sahranio je pamćenje u sebi
U nevini prostor na tuđe vrijeme naslonjen
U nama se tuđe smrti produžavaju
I tuđi gradovi cvjetaju kao gorde bolesti
Krvari vazduh u zjenicama i mlade zvijezde
U našem posljednjem snu umiru kao jesenji leptiri
Granice naše krvi ispunjene su prazninom
Traže nas po svijetu riječi ispisane tišinom
Tumaraju za nama kroz vijekove obrasle mahovinom
Kroz močvarne snove u kojima izgubismo sebe
Riječi u kojima noć svoje hramove zida
Riječi što u sebi kriju opise konačnog sloma
Svih naših blijedih dimenzija svih naših vjernosti
Tijesni su nam životi i usko nebo u koracima
Slijepim smo prstima u ruševine sunca zagledani
I ne vidimo kako nas sopstvena usta grizu
Dok padamo kao kamen u ponor riječi neizgovorenih
Tope se naša imena gluha i naše mrke duše
Pjevaju opojno rane na tijelima što nekad
Bijahu plamen a sad su samo sjenke
Umiru riječi iz kojih smo nekad nicali ko trava
Mi smo narod što sahranio je pamćenje u knjigu
Koju Božji prsti nikad više neće prelistati
Jusuf Trbić