Umiru stari Bijeljinci
na svim stranama svijeta
Sa očima punim leda
Zagledani u doba nepomično
Kad je mrak bio svjetlost
a ne sjenka u svjetlu
U moru neznanih lica utopljeni
u olovu jezika čudnovatih
Umiru vrteći se u krug
kao muhe bez krila
Umiru stari Bijeljinci
nevini poput zvijezda
I s njima nestaju životi nepregledni
Njihova kuća sad je od neba prostranija
Oni su praznina u koju se sve
oko njih strovaljuje
Umiru stari Bijeljinci u sebe zazidani
Raste pod zemljom njihov grad
Zarastaju mu rane
Umiru uporno i strpljivo
ne mareći za zakone i običaje
za pravila službe i popise stanovništva
Umiru vjerujući svojoj smrti
kao što slijepci vjeruju tmini
Umiru stari Bijeljinci
na svim stranama svijeta
Umiru lahko kao što umire osmijeh
Pa onda putuju upakovani nježno
putuju preko brda i dolina
preko mora i oblaka
Putuju neumorno da se vrate tamo
odakle nikada nisu ni otišli