Vicevi iz ratnog Sarajeva: Mujo, nemoj skakati, ogladnićeš
Piše: Nihad Kreševljaković
Humor se iz perspektive preživjelih opsade Sarajeva često prepoznaje kao jedna važna karakteristika preživljavanja.
Humor pod opsadom koliko god se činio fenomenom sarajevskog umijeća preživljavanja zapravo je prirodna reakcija čovjeka na uvjete u kojima su se našli građani u toku najduže opsade u suvremenoj historiji čovječanstva, u vrijeme suza, ali i smijeha.
Fenomen humora u radikalnim situacijama obrađen je temeljito u nekim drugim slučajevima, pa tako postoji čitav niz istraživanja i studija npr. o temi jevrejskog humora i njegove funkcije i važnosti u periodu Holokausta. Vicevi, uključujući i one koji spadaju u sferu crnog humora, nastajali su i u Aušvicu o čemu postoje svjedočanstva zabilježena u nekoliko knjiga o ovoj temi.
Te knjige i studije su se, istina, pojavile tek nakon više decenija po okončanju Drugog svjetskog rata.
Neki od viceva od kojih se onim koji nisu skloni crnom humoru zavrti u želucu, nastali su upravo od Jevreja zatočenih u nacističkoj tvornici smrti. Humor u radikalnim situacijama smatra se zapravo važnim oružjem, štitom i psihološkom pomoći.
Emil Fackenheim, filozof i preživjeli logoraš Aušvica, rekao je: „Očuvali smo naš moral kroz humor.“
O temi humora pisao je i ugledni psiholog Viktor Frankl, utemeljitelj logoterapije i također čovjek koji je osobno preživio strahote Aušvica. „Humor je još jedno oružje duše u borbi za samoodržanjem“, piše Viktor Frankl.
On humor u takvim uvjetima smatra duševnim oružjem kojim se štitimo, odnosno izdižemo iznad bilo kakve situacije, pa makar to bilo na nekoliko sekundi.
Upotrebu humora naziva umjetnošću življenja, a koju je po njemu moguće prakticirati i u uvjetima poput koncentracionih logora. Također, humor je sredstvo s kojim izražavamo kritiku nepravde, arogancije, hipokrizije u uvjetima kada nemamo drugih sredstva da joj se suprotstavimo.
Zbog toga u jednoj od tri metode pronalaženja smisla on apostrofira naš odnos prema okolnostima i onome što nam se zbiva, a tu uključuje vrline kao što je saosećanje, hrabost, smisao za humor, i sl.
Baš kao u slučaju koncentracionih logora, tako i u slučaju Sarajeva pod opsadom možemo primjeniti riječi Viktora Frankala koji kaže: „Sve može biti oduzeto čovjeku osim jednog, posljednje ljudske slobode – da izabere svoj stav u bilo kojim okolnostima, da izabere svoj vlastiti način.“
Franklovo iskustvo dovelo ga je do zaključka, da je uprkos svom nametnutom fizičkom i mentalnom primitivizmu života u koncentracionim logorima, bilo mogućnosti za produbljenje duhovnog života, a zatočenici su to činili povlačenjem iz svoje strašne okoline u život unutrašnjeg bogatstva i duhovne slobode.
Bajron smijeh naziva „najjeftinijim lijekom“, a još od najstarijih vremena smijeh jeste bio prepoznat kao takav i u medicini širom svijeta.
Njime su se pacijenti poticali na pozitivno razmišljanje, olakšavani su bolovi ili se preporučivao u liječenju prehlada i depresije.
Kao praksa da se smijeh koristi u medicinske svrhe započinje još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, znanost tvrdi kako je smijeh blagotvorno djeluje i na um i tijelo, oslobađajući endorfin koji nam popravlja raspoloženje.
Bosanski humor poznat po samokritici
U BiH, još ne postoji niti jedna opsežnija studija o fenomenu humora i njegovoj funkciji u preživljavanju građana Sarajeva u periodu opsade ili drugih dijelova BiH. Humor se iz perspektive preživjelih vrlo često prepoznaje kao jedna važna karakteristika svakodnevnog života i preživljavanja.
Kroz viceve iz tog perioda često možemo doći do kratke ali precizne analize tog vremena i tog društva. Iako je teško pisati općenito o autentičnosti bosanskog humora bez ozbiljnih istraživanja, ipak se može prepoznati makar jedna važna stvar a koja je u vezi sa njim, te koja se zadržala i u periodu opsade.
Prepoznatljivi sadržaj ovih viceva u kojim su glavni akteri poznati kao Mujo, Suljo i Fata karakterizira autorefleksija. Naime, bosanski humor, za razliku od onog koji nerijetko srećemo u neposrednom susjedstvu razlikuje se po toj autokritici, ne ismijavajući druge već u kome glavni junaci ismijavaju sami sebe.
Zanimljivo, ista karakteristika krasi i tzv. „jevrejski humor“. U BiH, za razliku od Srbije ili Hrvatske, nećete baš tako lahko čuti vic koji se bavi „lijenim Crnogorcem“, „promiskuitetnom Slovenkom“ ili „glupim Bosancem“. Ovdje, bar iz mog osobnog iskustva, takav pristup neće izmamiti više od sažaljivog osmijeha.
U periodu opsade publicirane su i neke knjižice koje su tretirale humor, ali u njima nije bilo onih viceva koji su tih dana među građanima izazivali istovremeno zgražanje i smijeh. O originalnosti je teško govoriti jer crni humor jeste bio poznat i prije, a takvi vicevi pričani su i odnosu na period Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu.
Postoje i stručna mišljenja poput onog koje je 1977. godine iznio Lutz Röhrich po kome su svi vicevi već izmišljeni i kako nema novih viceva, tj. da se samo isti motivi konstantno iznova recikliraju.
Može bit’, a i ne mora!
Vicevi iz Aušvica u Sarajevu
Ako ima izuzetaka, onda bi se oni mogli upravo naći u radikalnim situacijama. U mom vlastitom sjećanju ostala mi je rečenica kada je neko početkom opsade primjetio kako su ljudi prestali pričati viceve i kako nema nove robe na tržištu!
Upravo zbog toga sam dobro upamtio prvi vic koji sam čuo, nekoliko mjeseci po početku napada na grad. Bio je to period intenzivnog snajperisanja po građanima i početka nestašice cigareta.
Mujo i Suljo su pretrčavali raskrsnicu. Odjednom jedan snajperski metak otkinu Muji uho! Mujo se vrati nasred raskrsnice i poče nešto tražiti dok su oko njega nastavili fijukati meci. Shvativši da traži svoje uho, Suljo mu doviknu: „Pusti ba uho, ubiće te snajperista“. Na to Mujo odgovara: „Ma baš me briga za uho, nego sam im'o jednu cigaru iza uha.“
Jedan od tih viceva započinjao je pitanjem zašto je u Aušvicu bilo bolje nego u Sarajevu, a odgovor je bio taj da je u Aušvicu makar bilo plina! Zanimljivo je to da nelagoda prilikom pričanja ovakvih vrsta viceva jeste karakteristika današnjeg vremena, ali ne i onda kada su ti vicevi nastajali.
Na Sarajlije pod opsadom, zbog izgladnjelosti mogao se aplicirati jedan od onih viceva za koje sam pročitao da su baš nastali u logorima smrti.
U sarajevskoj verziji Sarajlije igraju žmire, a onda onaj koji traži kaže: „Hej, izlazi iza te metle“, a potom doda: „Izlazite i vas trojica.“
U svojim sjećanjima na boravak u logoru Treblinka, Elie Wiesel prisjeća se priče kada je jedan logoraš jede neku splačinu koja bi trebala biti supa. Vidjevši kako halapljivo jede, drugi logoraš mu doviknu: „Hej, Moše, nemoj se prejesti. Misli na nas koji te moramo nositi!“
‘Mujo, nemoj skakati, ogladnićeš!’
U domaćoj verziji, ako i ona nije uklopljena u nečije tuđe iskustvo, bio jevic o malom Muji koji je izbjegao sa mamom u u Sloveniju. Dok se sa svojim novim malim slovenačkim prijateljima igra u parku, mama jednog od dječaka izađe na balkon i vikne svom sinu: “Francek, nemoj se valjati po zemlji, isprljaćeš novu jaknu.“ Nakon malo vremena izađe i druga mama i svom sinu vikne: “Ozlec, siđi sa tobogana poderaćeš nove pantalone.” Nakon nekog vremena i Mujina mama povika: „Mujo, nemoj skakati, ogladnićeš!”
U drugom vicu Mujo i Suljo obavljaju veliku nuždu u Miljacki. Nakon što pored njih opali granata, Mujo pita Sulju: „Jesi li se to prep'o?“ Nakon što ovaj odgovori da nije, Mujo kaže: „A zašto onda pereš moju guzicu?“
U trećem vicu Mujo naleti na Unproforca dok radi sklekove. Hoda oko njega, zagleda sa svih strana. Pogleda ispod njega i kaže: „Majke mi, meni se čini da je ona tebi pobjegla.“
U četvrtom, Mujo tražeći liniju zaluta na Trebević, te naleti na bataljon četnika. Oni ga pitaju “Znaš li ti ko smo mi?”, a Mujo im odgovara: „Ako Bog da i inšallah – skrivena kamera.“
Nakon početka hrvatsko-bošnjačkih sukoba u BiH, bio je vic o tome kako je do Muje došla vijest o tome kako su ustaše srušile neku džamiju u centralnoj Bosni, a na što Mujo odgovara: “Nema veze srušićemo i mi onu njihovu u Zagrebu.“
Pred kraj rata pojavio se i vic o Muji i Sulji od kojih je jedan rat proveo u izbjeglištvu, a drugi pod opsadom. Izmučeni vlastitim iskustvom obojica odluče proći kroz tunel. Jedan da se vrati u Sarajevo, drugi da pobjegne iz Sarajeva. Sretnu se tačno na sredini tunela i istovremeno uzviknu: “Gdje si ti kren'o u p. materinu…“
U viceve spadaju i urbane legende poput one kako je negdje na Mihrivodama nana pojela hepo kockicu iz humanitarne pomoći mislivši da je rahat-lokum, kao i preimenovanje tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona koji je zbog konstantnog kolebanja oko vojne intervencije, od Sarajlija nazvan „Bil-ne bil“.
Ratni Nadrealisti
Humor nije bio samo izraz tih anonimnih narodnih mudaraca. U sklopu radio i tv programa, kada bi bilo struje, posebnu ulogu imali suNadrealisti. U svojim emisijama također su se ismijavali sa svim i svačim, uključujući i šale na račun smrti. Ljudi su ih rado slušali, gledali i smijali se prepričavajući njihove folove.
Humor je nedvojbeno bio važno sredstvo preživljavanja u ekstremnim uvjetima opsade Sarajeva, i važno sredstvo u službi odbrane građana Sarajeva. On nije bio ništa drugo do konkretan pokazatelj da još uvijek postoji nada.
Sve ovo zapravo me podsjeća na priču o onom Indijancu kojeg je strijela pogodila u grlo, pa ga pitaju kako se osjeća? Indijanac na to odgovara smireno: „Dobro, ali malo me boli kada se smijem.“
Ne znam šta bi o humoru pod opsadom rekao poznati gelotolog (naučnik koji se bavi smijehom), japanski profesor Joji Kimura sa Univerziteta u Osaki.
Njemu se pripisuje da je uveo „aH“ – mjernu jedinicu za smijeh. Da li zbog izloženosti velikoj količini „aH-a“, on je iznio i jednu, definitivno smiješnu tvrdnju, kako je smijeh toliko snažno oružje da se njegovim zdravim doziranjem mogu zaustaviti i svjetski ratovi.
Da je profesor Kinura u pravu teško da bi se baš poslovično duhovitim Bosancima dogodilo ono što im se dogodilo, i to toliko puta u historiji.
Ipak, neka nam smijeha.
(radiosarajevo.ba)