Piše: Dragan Markovina
Dvije glavne vijesti sa izbora u Bosni i Hercegovini su pobjeda Denisa Bećirovića i izmjene Izbornog zakona koje je nametnuo Visoki predstavnik Christian Schmidt. Sve drugo što do sada znamo, ostalo je po starom, ali je više nego izvjesno kako će ove dvije stvari pa i činjenica da će Milorada Dodika u Predsjedništvu zamijeniti Željka Cvijanović, značajno relaksirati situaciju u zemlji.
Najtužnija pak stvar iz čitave kampanje bila je u tome da se nitko nije ozbiljno bavio klasnim i socijalnim pitanjima, pa ni nominalna ljevica, pa čak ni u situaciji izvjesnog porasta siromaštva uslijed krize. A da paradoks bude veći, sva tri novoizabrana člana Predsjedništva predstavljaju se kao socijaldemokrati. Stoga je, više nego ikad prije, situacija otvorila prostor da se državno vodstvo počne baviti lijevim temama i stvarnim životom građana i ako bi se to čudo na kraju dogodilo, predstavljalo bi kopernikanski obrat u političkom životu u Bosni i Hercegovini. Naznake promjene kursa dogodile su se već s pobjedničkim govorom SDP-ovog Denisa Bećirovića, koji je upravo sa socijalnim pitanjima otvorio nastup, a sada nam ostaje za vidjeti je li moguće te namjere pretvoriti u stvarnost i nametnuti te teme kao bitne.
Od ostalih vijesti, Bakir Izetbegović doživio je teški poraz, dok mu je stranka prošla dobro i izgledno je da će u SDA-u morati dobro razmisliti žele li dalje s liderom koji je dobio jasnu odbijenicu birača. Očekivati pak od njega da se suoči s tom činjenicom je očito nemoguće, što je i pokazao na press konferenciji na kojoj je priznao poraz, tražeći opravdanja za njega.
Milorad Dodik se pak provukao na kraju, zadržavši stvarnu političku moć izborom za predsjednika Republike Srpske, čime je pokazao da je na domaćem terenu i dalje moćniji od Aleksandra Vučića i da mu bliskost sa Zoranom Milanovićem, kao ni odlazak kod Vladimira Putina nisu ni najmanje naštetili.
Dragan Čović i HDZ su jedni od pobjednika izbora, bez obzira na očekivanu, ali puno manje izraženu pobjedu Željka Komšića u utrci za člana Predsjedništva, jer doista jesu, s ostalim strankama okupljenim u HNS-u dobili plebiscitarnu podršku među Hrvatima, a s druge strane Christian Schmidt im je svojom odlukom kojom je povećao broj zastupnika u Domu naroda, sa 17 na 23 i podigavši ljestvicu za zakonske izmjene na minimalno 11 definitivno učvrstio položaj. Schmidt je pored toga donio odredbe kojima onemogućava blokadu uspostave vlasti u Federaciji, ali i naznačio da bi Dom naroda trebao jasno definirati ovlasti, čime je suštinski donio kompromisno rješenje i omogućio iskorak naprijed.
Situacija koju na koncu imamo je sljedeća. Pluralizam u bošnjačkom biračkom tijelu je očit, iako je u ideološkom smislu bio jedva vidljiv. On je nešto manji, ali postojeći u srpskom biračkom tijelu, ali uopće nije ideološki, dok ga među Hrvatima gotovo i nema, ponajprije iz razloga tzv. neriješenog hrvatskog pitanja.
Međutim, ono što nakon ovih izbora ostaje je povijesna prilika Denisa Bećirovića da integrira bosanskohercegovačko društvo na lijevim temeljima. Prilika je to koju je Željko Komšić svojevremeno spektakularno propustio, dovevši međunacionalne odnose u Federaciji i u državi na najnižu točku, zbog čega tim prije ovu šansu SDP ne bi smio propustiti. Ako je pak suditi po njihovom recentnom ponašanju, to će se i dogoditi, ali ako itko može nekako proširiti lijeve teme i bazu glasača, to su socijaldemokrati, s tom razlikom što je do toga moguće doći jedino prestankom obraćanja isključivo Sarajevu ili Tuzli.
Na koncu, izbori su, bez obzira na malu izlaznost i na uglavnom očekivane rezultate, zajedno s nametnutim izmjenama izbornog zakona, omogućili iskorak i relaksaciju u društvu i međunacionalnim odnosima i svakako ne bi trebalo biti gore nego što je bilo u posljednje vrijeme. A to je, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, već velika stvar.
(Peščanik.net, 03.10.2022.)