Piše: Jusuf Trbić
Srbija ide ka Evropi, ali stare ciljeve ne napušta. Tomislav Nikolić, po ko zna koji put, ponavljana televiziji kako je NATO bombardovao Srbe na pravdi Boga, samo zato da napravi albansku državu na teritoriji Srbije, koja nije ni za šta kriva. Ni riječi o strašnom teroru i zločinima na Kosovu, o neskrivenoj namjeri da se pobiju i isele svi Albanci, što je Milošević otvoreno rekao i Amerikancima, o planovima za stvaranje Velike Srbije, o čemu je i Nikolić bezbroj puta govorio, ni riječi o talasu zločina koje su Srbi počinili, i zbog kojih je bombardovanje postalo jedino rješenje. A kad su krenuli avioni NATO-a, Srbi su zločine pojačali, nadajući se da će ih “pokriti” dim i eksplozije, i bjesomučna srpska propaganda. Do kraja bombardovanja srpske snage su, po podacima UNHCR-a, protjerale 862.979 Albanaca, hiljade njih je interno raseljeno, a do juna 1999. godine protjerano je 90 posto kosovskih Albanaca. Za tri mjeseca ubijeno ih je više od deset hiljada, spaljena su čitava sela, hiljade kuća je porušeno, među njima i 150 džamija, a masovne grobnice, u koje su bacani leševi albanskih civila, još se pronalaze širom Srbije. Sem rijetkih iskaza svjedoka, koji su zgrozili javnost, srbijanski mediji o svemu tome niti su pisali onda, niti to čine danas. A oni koji kaži istinu – da je bombardovanje NATO-a bilo neizbježno i opravdano, odmah budu proglašeni nacionalnim izdajnicima. A ja ću reći svoje mišljenje : to bombardovanje ne samo da je bilo nužno i sasvim opravdano, već je bilo zakašnjelo – da se desilo na početku rata u Hrvatskoj ili Bosni, sve bi bilo drugačije. Uz to, mislim da je bombardovanje bilo nedovoljno, jer, očigledno nije naučilo pameti čak ni ljude koji vode Srbiju, i nije pokazalo narodu koji je masovno podržao zločinačku politiku, kako je to izgledalo kad su srpski bojovnici to radili drugima. A to je, kao istorijska lekcija, bilo neophodno.
Nedavno je predsjednik Srbije izazvao pravi skandal, kad je u Skupštini UN-a suđenje srpskim zločincima u Hagu uporedio sa inkvizicijom, i ustvrdio da su procesi protiv Srba motivisani kažnjavanjem i odmazdom, a ne pravdom. Četnički vojvoda na mjestu predsjednika Srbije smatra, dakle, da su programirani masovni zločini u službi etničkog čišćenja bili opravdani, da su opravdani bili genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva, da ubijanje djece, klanje i spaljivanje živih ljudi nisu zločini, da nije zločin rušenje džamija niti koncentracioni logori, da zločin nije masovno i plansko silovanje, da nikakvo zlo koje su Srbi počinili ne smije biti kažnjeno, jer oni, kao nebeski narod, imaju pravo na to. Valjda im je Bog lično dao punomoć za to.
Izjave Tomislava Nikolića nisu nove, ali za nas mogu biti korisne – da nas podsjste na to da Srbija ne odustaje od politike koju je vodila nekad, samo je, eto, prilagođava novim uslovima. Beograd i dalje tretira Republiku Srpsku kao državu, i to državu isključivo srpskog naroda. Jeste li ikada čuli da neki srbijanski zvaničnik, kad dođe u posjetu Banjoj Luci, traži da se sastane i sa predstavnicima druga dva, po Ustavu ravnopravna naroda u RS-u? A koliko puta ste čuli priču u braći s obje strane Drine, o tome kako Srbija voli Republiku Srpsku, kako je manji b/h entitet velika srpska pobjeda, kako su i Srbija i RS dijelovi jednog istog etničkog, kulturnog, ekonomskog, pa čak i bezbjednosnog sistema? Da li ste ikada čuli i jednu jedinu riječ osude srpskih zločina u BiH, makar onih najstrašnijih? Sem rijetkih medija, ko to u Srbiji i RS-u piše i priča o jami Tomašici, koja se upravo otkopava, i u koju je bačeno osam stotina nevinih ljudi? A svi će pisati o navodnom zločinu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kad je stradalo sedam srpskih vojnika u uniformama i s oružjem u ruci. Niko pri tome neće ni riječi reći o tome da je artiljerija JNA prethodnog dana čitav dan gađala civilne ciljeve po Sarajevu, pa su onda specijalne jedinice, na čelu sa niškim specijalcima, krenule da zauzmu zgradu Predsjedništva, a poginule zlikovce u uniformama oni i dalje svrstavaju u nevine srpske žrtve. Niti će pričati o tome da je toga dana JNA kidnapovala predsjednika države Aliju Izetbegovića, i da je sam glavni zapovjednik, general Kukanjac, pred TV kamerama detaljno opisao sve to, i nabrojao i imena stradalih, a da je Haški tribunal potvrdio da tu nije bilo nikakvog ratnog zločina. Istu ocjenu Tribunal je dao i o slučaju Tuzlanske kolone, zbog koje se i danas u Bijeljini liju suze, mada se radi o vojnom sukobu koji su izazvali rezervisti JNA, i to u gradu 70 kilometara udaljenom od Bijeljine. A do tog 15. maja, kad se Tuzlanska kolona dogodila, u našem gradu su pobijene desetine civila, stotine je pobijeno u Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Srebrenici, Brčkom, ali to nikoga ne zanima, to nije zločin. Kad strada jedan srpski vojnik, makar i da je on sam kriv, to je zločin, a stotine ubijenih civila, zaklanih žena, spaljene djece – to nije vrijedno ni pomena.
Laž je tako ostala osnovna poluga velikosrpske politike. Svjedoci Karadžićeve odbrane u Hagu, među njima i oni iz Bijeljine, toliko su lagali, da normalan čovjek može samo da se zaprepasti. Nedavna proslava nekakvog Dana odbrane Bijeljine ponovo je na scenu donijela neviđene, beskrupulozne laži, koje nemaju veze sa pameću. Emil Vlajki, navodni Hrvat na mjestu potpredsjednika RS i Dodikova smiješna kopija, svoju je knjigu, u kojoj negira genocid u Srebrenici, promovisao upravo u Srebrenici.
Tako laž postaje sve življa i sve agresivnija. Srbija, očito, još ne želi da se suoči sa istinom o vlastitoj nedavnoj prošlosti, pa i dalje živi u laži koju je sama proizvela. A nju vrijedno slijede Srbi u RS-u, nadajući se, s pravom, da velikosrpski plan nije poražen, već je samo odgođen za neka bolja vremena.
I sve dok to bude tako, ni ovdje, s druge strane Drine, neće biti mira ni pomirenja, ni normalnog života ni za koga.