Piše: Jusuf Trbić
Priča o velikom svjetskom slikaru Haimu Pintu priča je i o nama i našoj lakoći zaboravljanja, koja je najsigurniji put u propast. Zna li danas neko ko je bio Pinto? Ili Milenko Atanacković, Mula Alija Sadiković, Đedo Kecmanović, Ibrahim-aga Hadžisalihović, Nikola Mačkić, Rodoljub Čolaković? I kome je to danas važno?
Bolest koja je odavno zahvatila naše društvo, a ušla u metastazu u posljednje tri decenije, donijela je propast kulture i etike, više nego ekonomije. I potpuno razarenje pamćenja. Varvari su konačno stigli, rekao bi Konstantin Kavafi.
Bijeljina je mali grad, koji bi, da se nalazi bilo gdje u civilizovanom svijetu, pamtio, bilježio i gradio simbole prošlosti, da bi ih utkao u savremenu kulturu i memoriju budućih generacija. Ali, kao i svaka tipična balkanska kasaba ( a mi danas na Balkanu i nemamo gradove, već samo manje ili veće kasabe, palanke), Bijeljina se decenijama trudila ne da pamti, već da zaboravlja, jer su se za kormilom vlasti smjenjivali neodučeni, primitivni ljudi, željni moći, a oni su smatrali da istorija počinje od njih. Trajalo je to dugo i u vremenu socijalizma, a danas je plemenska svijest, čini se, dostigla vrhunac. Bijeljina je danas grad koji nema prošlosti. Da nije Muzeja Semberije i rijetkih entuzijasta koji ne žele da zaborave, sve što je bilo prije nas potpuno bi prekrila tama. Mi nemamo gradski arhiv niti bilo kakvu sistematizovanu istorijsku građu. Stare kuće, koje su dugo bile obilježja grada, ruše se da ustupe mjesto ružnim stambenim zgradama s balkonima na kojima se suši veš. Propada kuća Milenka Atanackovića, urušila se sama od sebe kuća Mage Živanović, prve bijeljinske pjesnikinje, životne ljubavi Jovana Dučića, tužno je pogledati potpuno devastirani Vanekov mlin, uskoro će biti srušena i stara zgrada Jevrejske opštine, seljakluk je preplavio ulice i duše novih i starih građana.
Kad pitate sveznajući Google ko je Haim Pinto, reći će vam da je to veliki američko-meksički slikar i jedan od najvećih muralista u istoriji slikarstva. Profesor slikarstva i šef katedre u Institutu “Aljende” u San Migel de Aljende, kasnije dekan emeritus, autor slavnih murala urađenih širom svijeta, čovjek iz slikarskih enciklopedija. Pisao sam o njemu u romanu “Legenda o Bijeloj džamiji”, a zatim, detaljnije, i u “Čuvarima vremena”. Jer, Pinto je rođeni Bijeljinac. Tu je proveo sretno djetinjstvo, u gradu u kojem je živjela velika i dobro organizovana jevrejska zajednica, a porodica se zatim preselila u Tuzlu. Tu je završio gimnaziju i
počeo se baviti slikarstvom. Lijep zapis o tome ( u knjizi “Tuzla moje mladosti) ostavila je Tuzlanka Vera Mujbegović, kćerka istaknutog člana NOB-a Mustafe Mujbegovića. Ona piše : “ Među prvim Jevrejima koje sam upoznala u najranijem djetinjstvu bile su porodice Pinto i Valerštajn…Haim Pinto, sin starog Pinta, koji je držao kafanu u zgradi Ante Kamenjaševića, bio je napredan student i, kao takav, često se nalazio s ocem sve do 1933, kada je bio uhapšen i osuđen na dvije godine robije. Njegova sestra Erna, lijepa djevojka sa prekrasnom dugom crnom kosom, koja joj je padala do ramena, često je dolazila u društvo s roditeljima, pa me je nekad vodila u šetnju…Erna se kasnije udala za Ota Englendera, saradnika Volta Diznija, i otišla da živi u Holivudu. Da bi pomogla bratu koji je nakon robije ostao bez posla, došla je 1939. po njega i odvela ga kod sebe u Ameriku, što ga je spasilo sigurne smrti. Njegova sestra Nada, udata za oficira, živjela je u Splitu, pa je samim tim u italijanskoj zoni bila spašena. Ostali članovi porodice Pinto, otac, majka, sestra Laura, tetke i rođaci, odvedeni su u logore smrti.”
U Americi je Haim, zbog svega što se dogodilo, stupio kao dobrovoljac u američku vojsku i učestvovao u borbama na Pacifiku, a nakon rata ostvaruje svoj stari san – diplomira slikarstvo na umjetničkoj akademiji. Tada svom imenu dodaje i James ( Džejms). Uskoro odlazi u Meksiko i tu ostaje, stvarajući blistavu svjetsku karijeru.
Njegove slike i skulpture nalaze se u najčuvenijim svjetskim galerijama. Tuzla mu je, u znak zahvalnosti, organizovala prvu samostalnu izložbu u domovini 1979. godine, a tada je otvoren i stalni legat, zahvaljujući njegovoj supruzi i sestrama, koje su poklonile 80 njegovih radova. U Bijeljini su 2005. godine tadašnja direktorica Galerije ( koja je nosila ime Milenka Atanackovića) Ifigenija Vasilić i kustos Milijanko Miholjčić organizovali izložbu radova Haima Pinta, i tada je otkupljena jedna njegova slika. Ta slika je danas sve što veže velikog svjetskog slikara i Bijeljinu. U njegovom rodnom gradu ništa se po njemu ne zove. Draža Mihajlović ima veliki trg, četnički koljači Pero Stanić i Rajo Baničić imaju svoje ulice, ulicu ima čak i Arkanova garda, ali ne i Pinto, Roćko Čolaković, Kurjak i mnogi drugi.
Vrijeme mraka i zaborava sasvim nas je pregazilo.