Hm, šta li su radili? Jesu li možda pravili usavršene kame kojima su kasnije djeca klana? Njih na desetine hiljada.
Piše: Dragan Bursać
Teško je i mučno sročiti ovakav naslov, a zamislite koliko je mučno napisati jednu kolumnu u kojoj prvo sebe, pa onda puk trebate ubijediti da je Jasenovac bio jedan tematski zabavni park. I tu kolumnu plasirate jednom hrvatskom mejnstrim mediju poput Večernjeg lista?
E, pa uopšte nije bilo teško opskurnom desničarskom kolumnisti Milanu Ivkošiću napisati takvo jedno smeće, a čini se da niti urednicima Večernjeg nije bilo nešto mrsko publikovati taj pamflet, ali o urednicima i široj slici docnije.
Naprvo, Ivkošić kaže:
“U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život”.
Svi ti veseli kreativci u jasenovačkom hotelu
Ovo vam dođe kao neka vrsta rehabilitacionog centra za odvikavanje ovisnika. A ovisnici su bili Srbi, Jevreji, Romi, Hrvati komunisti i svi ostali koji su digli glas protiv ustaškog režima. Od majčine kolijevke do devedeset godina.
Svi ti ovisnici su, čini se veselo i razdragano pokazivali kreativne sposobnosti u izradi tzv. kompliciranih proizvoda. Hm, šta li su radili? Jesu li možda pravili usavršene kame kojima su kasnije djeca klana? Njih na desetine hiljada. Jesu li pravili smješu za Ciklon B, kojim je trovano na hiljade ljudi u gasnim komorama? Da li su možda učili trigonometriji i načine na koje se može par hiljada ljudi u nekoliko sati ubiti tupim predmetom razbijanjem lobanje, a onda mrtvim ljudima napuniti uske tranšee? Ili su možda, ti veseli “rekovalescenti” vježbali u svojim radionicama bacanje tijela niz Savu?
Ipak je i to bio poduhvat. Trebalo je pustiti desetine hiljada tijela nizvodno. A opet, ko će znati, možda su se bavili i nutricionistikom, preciznije kako i koliko se može pobiti ljudi izgladnjavanjem sa jednom kriškom hljeba i čašom vode na dan?
Ne, nisu! Sve ove, a i mnoge druge vještine, od zakopavanja živih ljudi pod zemlju, do nasilnog pokrštavanja, trovanja otrovima, smislio je ustaški režim sa Luburićem i Artukovićem na čelu.
Zatočenici, ili da ih nazovemo, posjetitelji zabavnog parka Jasenovac, bavili su se kako Ivkošić veli, tek sklapanjem i izradjivanjem dijelova za kamione i zrakoplove ustaške NDH, Vemahta i Luftvafea.
Ipak je ovo bio radni logor, u kojem je “rad oslobađao” podjednako kao u “starijem bratu” Aušvicu. Ipak je ovdje “kreativni posao” oko tehnologije ubijanja bio povjeren ustašama, a korisnici “zabavnog parka” su se bavili manuelnim radom u pauzama između dva klanja. Strijeljanje je bilo privilegija odabranih, jer se municija nije trošila tek tako.
Biti ili ne biti u očima lobanje djeteta
No, to nije dovoljno. Malo je to sreće za stotine hiljada nesrećnih. Milan Ivkošić im je ponudio još zabave, igre, sreće i veselja:
“Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici”.
Zamislite samo, mada je teško zamisliti da je Ivkošić bio saradnik partizana. Dakle, Hrvat zatočen u zabavnom parku Jasenovac. Zamislite te njegove sreće, kada je namjesto nesigurne šume prepune Nijemaca svoj habitus zamijenio komfornom sobom sa pet zvijezdica u apartmanima zatvorenog tipa u hotelu Jasenovac. I onda ujutro malo navježbava Hamleta, poslije podne svira citru, a naveče u raskošnom kostimu drži lobanju ispred sebe i uz svijeće i reflektore govori “Biti ili ne biti, pitanje je sad” (sic)?!
E, ali u realnosti lobanja je prava, lobanja djeteta od par mjeseci. Jednog od hiljada ubijene djece. U stvarnosti se namjesto Hamleta Šekspirovog vježbalo preživljavanje ispijanjem sopstvenog urina.
A velika heroina Dijana Budisavljević, žena koja je spasila preko 10 hiljada djece Jasenovca pisala je u svom dnevniku kako su sa dječice na samrti njihovi vršnjaci otkidali komade kože i u beslovesnoj gladi je jeli.
Ali, pustimo mi Dijanu Budisavljević i njenu storiju. Okrenimo se Ivkošiću koji se sprda sa kostima 85.000 popisanih i na stotine hiljada ubijenih i zatrtih i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, i Jevreja, i Roma.
Zapravo on se sprda sa kostima 1.200 popisanih i 10.700 pobijenih, kako kaže. Na stranu što su ove brojke sablasno katirane deset i više puta, ali jeziva sprdnja sa mrtvima ostaje ista.
Odakle, zapravo svi ovi podaci Ivkošiću, ako se podacima mogu nazvati ovakve nebuloze? Podatke je dobio od “neobičnog autora” Igora Vukića. Riječ je o morbidnom proustaši, egzibicionisti, koji se svojim “alternativnim teorijama” nekažnjeno pokušao ostvariti i naći potvrdu u naučnom svijetu. Sve što je dobio, bilo je prezrenje i gadjenje.
E, sad najveći problem.
Kako je moguće da država Hrvatska dozvoljava ovakvo jedno užasno ne relativizovanje, nego ništenje zločina? I jednako u uncu kao što dozvoljava tablu “za dom – spremni” koja se kao duh vrzma svih ovih godina oko stratišta u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Upravo politički vrh Hrvatske svojim u najmanju ruku indolentim ponašanjem dozvoljava ne revizionizam nego doslovno sprdnju sa žrtvama Jasenovca.
I onda je posve normalno u zemji izvrnute logike spuštenim tonom govoriti o Jasenovcu i partizanima, a glasno arlaukati kroz ovakve tekstove o nekakvom radnom okruženju i tematsko-zabavnom parku. Taj i takav narativ ne poznaje, neće da prepozna stotine hiljda ubijenih, mučenih i zatrtih. Taj narativ ne samo da pravda zločine nad neistomišljenicima ustaškog režima, nego vazdiže u nebesa taj isti ustaški konglomerat zla, a Jasenovac kao ishodišnu tačku tog ultimativnog zla predstavlja, ni više ni manje nego kao zabavni park.
Potočarsko vojno groblje
I tu par desetina kilometara južnije i sedamdeset godina poslije, desio se genocid u Srebrenici. Kakve veze ima sad genocid u Srebrenici sa Jasenovcem, pitaće mnogi? Ima.
Milorad Dodik je nekako baš u trenu nastanka morbidne prosutaške kolumne Milana Ivkošića rekao da su, pazite sad, “Potočari u suštini vojno groblje”.
Zato se valja podsjetiti zločinca Ratka Mladića kako čokoladom mami djecu u Srebrenici, djecu od kojih su mnoga dobila metak u potiljak, pa se treba podsjetiti 8.372 ubijena ljudska bića u srebreničkom genocidu, jednako kao što se treba podsjetiti i onih stotina hiljada pobijenih u jasenovačkom zlu.
Ali, na koncu, treba bolno priznati, da za ljude poput Dodika ili Ivkošića, koji prave zabavne parkove ili vojna groblja od najvećih evropskih stratišta, koji žrtvi oduzimaju ličnost i u smrti, a od zločinaca prave heroje… E, za takve nema nikakve zakonske odgovornosti.
Na sramotu svih nas.
(Izvor: Al Jazeera)