Piše: Jusuf Trbić
Vratili su se opet dani straha i iščekivanja, ako su ikad zaista i otišli. Slike ukrajinskog pakla i vijesti s bojišta smjenjuju se kao na pokretnoj traci, a s njima se javljaju sjećanja koja kao mora pritiskaju dušu. Bombardovanje civila, zločini, krv i suze, ljudi koji panično bježe, strah visi u vazduhu. I moćna mašinerija laži i propagande. Sve sam to već vidio, osjetio na svojoj koži i zapamtio. A sad shvatam da se zlo ponavlja i da je rat protiv Bosne prije više od tri decenije vođen po ovoj istoj matrici. I da sve to može lako da nam se ponovi. Daleko je mirna Bosna!
U svijetu je često važilo pravilo da je jači uvijek u pravu, i da je zakon, zapravo, u topuzu, u sili i bahatosti moćnih. To opet vidimo na sceni. Otvoreno negiranje prava suverene i međunarodno priznate Ukrajine da odluči kojim putem želi ići podsjeća u svemu na negiranje volje BiH da bude nezavisna država, čiji su građani na referendmumu, ubjedljivom većinom od 64 posto, izglasali nezavisnost 1. marta 1992. godine. Da ponovim: građani su to izglasali, a ne etničke grupe koje nazivamo narodima, jer njih u Ustavu RBiH nije ni bilo, što znači da nikakav narod nije tada preglasan. Ukrajina kao država ne postoji, ukrajinski narod ne postoji, ni njihov jezik i tradicija, kaže Vladimir Putin. Bosna ne postoji, govori i danas Milorad Dodik, ne postoje ni Bosanci ni Bošnjaci, ni bosanski jezik, ni hiljadugodišnja istorija bosanskog društva. Ukrajinsku naciju su izmislili komunisti, govori Putin. Bošnjake su izmislili Tito i komunisti, kažu srpski nacionalisti. Ukrajinci koji se bore za svoju zemlju zapravo su nacisti koje treba ukloniti. Branioci Bosne su bili islamski fanatici, kvaran genetski materijal, to su ostaci azijatskih hordi, bolest koju treba suzbiti, oni su opasnost za Evropu, govorili su velikosrpski propagandisti nekad, a govore i danas. Fašizam nije nova pojava na istoku Evrope. Ukrajinci su rehabilitovali zloglasnog nacistu Stepana Bendera. Rehabilitacijom nekad omraženih bjelogardejaca, od Ivana Ilijina do generala Denikina, Putin želi da ostvari kontinuitet sa carskom Rusijom, sa bivšim ruskim carstvom koje je negiralo identitet Ukrajinaca. Rehabilitacijom Milana Nedića, četnika i Draže Mihajlovića velikosrpski ideolozi opravdavaju svoje djelovanje od devedesetih do danas. Jer, ako su bili u pravu četnici, koji su, na osnovu programa „Homogena Srbija“ otimali dijelove bosanske teritorije, u pravu su i današnji nastavljači njihovog djela. Ako Ukrajinci stoje na putu bolesne ideje obnavljanja velikog ruskog carstva ili SSSR-a, treba ih zgaziti, jer jači ima pravo na to. Ako su Bosanci i Albanci na Kosovu bili smetnja stvaranju Velike Srbije, trebalo ih je uništiti, jer je to božansko pravo nebeskog naroda. Što, srećom, nije uspjelo, kao što ni Putinu neće uspjeti da golom, brutalnom silom slomi Ukrajince.
Novo rusko carstvo koje sanja Putin dobilo je razblaženo ime: ruski svijet. Velikosrpski nacionalisti su odmah požurili da nekadašnju sanjanu Veliku Srbiju ili objedinjene srpske zemlje nazovu: srpski svet. I u jednom i u drugom svijetu samo je jedan gospodar, samo jedan narod vlada, svi ostali su podanici. Himna Srbije, usvojena u vrijeme predsjednika Borisa Tadića, slavi srpski rod, srpske zemlje, srpsku istoriju, s jasnom porukom da je Srbija tamo gdje su Srbi. Zato i pominje Srbe koji žive u okolnim državama, a ni slova o građanima Srbije koji nisu Srbi. Srbijanski istoričar Milivoj Bešlin o toj vezi ruskog i srpskog „svijeta“ kaže: „Tzv. srpski svet je samo drugo ime za staru i zločinačku velikodržavnu ideju srpskog nacionalizma. Danas je ta ideja u potpunosti oslonjena na agresivni, totalitarni režim u Kremlju. Tako da je tzv. srpski svet samo predstraža ili provincijalna, liliputanska kopija ruskog sveta kojeg u moru krvi pokušava da napravi tiranin iz Kremlja. Nije jednom već primećeno da Putinova agresivna akcija ima, sudeći po reakcijama ljudi, značajno veću podršku među srpskim nacionalistima, nego među građanima Rusije, koji sve teže podnose teror kojem ih je izložio režim.
Način na koji Putin dehumanizuje Ukrajinu i najavljuje joj uništenje, negirajući njen nacionalni, istorijski, kulturni i državni identitet, jezik i verska prava… ne razlikuje se ni najmanje od odnosa srpskih nacionalista prema Crnoj Gori i njenim identitetskim karakteristikama. Rat koji je Miloševićeva Srbija povela protiv svojih suseda početkom 1990-ih imao je, takođe, identična opravdanja. Falsifikovana je istorija, potezani su lažni argumenti iz prošlosti da bi svi Hrvati bili proglašeni za “ustaše”, a Bošnjaci za “mudžahedine”, kao što Putin danas Ukrajince proglašava za neonaciste.”
Rusija u Ukrajini ne vodi rat, već samo taktičku operaciju kojom želi donijeti mir i slobodu. Ona se brani od Ukrajine tako što Ukrajinu razara i uništava bez ikakvog povoda, jer Ukrajina je davno proglasila neutralnost i toga se držala. Karadžićevi Srbi nisu nikoga napadali, već su vodili odbrambeno-oslobodilački rat. Od koga su se branili i koga su oslobađali – to niko ne zna, to ne znaju ni navodni “oslobodioci” Bijeljine koji nikad nisu bili u stanju odgovoriti na jednostavna pitanja: protiv koga su se to borili početkom aprila 1992-ge, šta je bilo s tim napadačima, i zašto su, nakon “oslobođenja” nastavili “oslobađati” Bijeljinu do kraja 1995. godine, zapravo sve do danas – zabrana promocije moje knjige govori o tome da njihova “oslobodilačka “ borba još traje.
U Bosnu se uselio strah da se ukrajinski rat ne prelije i na naše prostore, da BiH ne bude sljedeća tačka sukoba. Mnogi govore o tome, čak i u okviru EU i NATO-a. Profesor Darko Trifunović, direktor Instituta za nacionalnu i međunarodnu sigurnost u Beogradu, kaže da postoji ozbiljna zabrinutost za izbijanje sukoba u BiH.
“To je vrlo velika mogućnost. Sukobi su već prisutni – ali ne oružani. Rusija sada želi što dalje skrenuti pažnju s Ukrajine i na područja gdje ima utjecaj i u tome im pomažu zapaljivi narativi političkih elita. Nisam mogao zamisliti da ekstremisti u mojoj zemlji podržavaju da nečiji tenkovi dođu pred nečiju kuću i pucaju na ljude u njoj. Ali, ono što pruža nadu je da je Srbija ipak osudila agresiju i podržala suverenitet Ukrajine”.
Nadu pruža i to što se sav slobodni svijet ujedinio u osudi ruske agresije, kao nikad do sad. Postalo je sasvim vidljivo ko u regionu radi za ruske interese, i to se više ne može sakriti. A to je velika šansa i za BiH i za Crnu Goru da se konačno riješe opasnosti koja im decenijama visi nad glavom. Sad u glavnoj ulozi moraju biti bosanska politika, bosanski građani i bosanski političari, moraju se dići svi, kao što to čine naši građani u svijetu, pa jasno i glasno reći šta žele. A to je demokratska, građanska, sekularna i evropska BiH, po mjeri svih njenih građana, sa garantovanim etničkim i drugim kolektivnim pravima. Bosna bez etničke podjele i etnokratije, bez entiteta i kantona, bez razarajuće korupcije i haosa u pravosuđu, Bosna kao uređena pravna država iz koje više neće bježati ko stigne. Bosna u NATO-u i EU.
To treba reći tako glasno, da naš glas čuju i gluhe uši. One političare koji se ne pridruže tom talasu promjena treba otjerati s javne scene. Nema vremena za čekanje. Jer, ako se svi ne dignemo danas, već sutra može biti kasno za sve.