Piše: Jusuf Trbić
Da je pravosuđe možda i najveći problem u ovoj državi, to znaju u vrapci na granama. Zarobljeni u raljama nacionalističkih politika, tužilaštva i sudovi, uz rijetke izuzetke, ne samo da ne mogu zadovoljiti osnovni razlog svog postojanja: pravdu i poštovanje zakona, već su postali zaštitnik korumpiranih i grabežljivih političkih elita i njihovih klanova i najveći kamen spoticanja na klizavom putu Bosne ka Evropi. Pokazao je to i najnoviji skandal sa hapšenjem gradonačelnika Bijeljine Ljubiše Petrovića.
Bijeljinsko Okružno tužilaštvo je optužilo gradonačelnika da je prekoračio svoja službena ovlaštenja tako što je đacima i studentima podijelio ranije dogovorene stipendije u ukupnom iznosu od preko pola miliona KM. Zbog toga su, rekli su u Tužilaštvu, oštećeni građani koji ostvaruju pravo da iz budžeta Grada dobiju plate i sve što ide uz njih. Zbog toga je bijeljinsko Tužilaštvo zatražilo od Suda, ni manje ni više, da donese zabranu gradonačelniku da ulazi u zgradu Skupštine i obavlja svoj posao, i da, uz to, ne smije imati nikakve kontakte s najbližim saradnicima, a zatražen je i pretres službenih i privatnih prostorija i tome slično. Ljubiša Petrović je uhapšen i sproveden u zgradu Tužilaštva radi davanja izjave, kao da se radi o nekom nezapamćenom krivičnom djelu. Uz to, izvršen je pretres prostorija Gradske uprave i sve je dobilo dimenzije velikog skandala. I, što je najzanimljivije, Tužilaštvo je tražilo da se Ljubiši Petroviću odredi pritvor, što je nevjerovatno kad se ima u vidu o kakvom prekršaju se radi. Ali je razumljivo ako se ima u vidu da bi u tom slučaju SNSD na tu funkciju vjerovatno izabrao svog čovjeka i tako konačno dobio izbore bez izbora. Tako što bi silom sklonio čovjeka koji je u posljednjih pet godina dobio sve izbore. Srećom, Okružni sud je odbio zahtjeve Tužilaštva.
Kad se pojavila, ta je vijest izazvala opšte zaprepaštenje. Zar se zbog toga hapse ljudi i sprovode pod policijskom pratnjom? Ljubiša Petrović nije uzeo pare u svoj džep, kao što svakodnevno čine brojni naši političari na svim nivoima, nije tim parama kupio sebi vilu na Dedinju, stan na Zlatiboru, u Beogradu ili Novom Sadu, kuću na moru ili stan u Dubaiu, nije obezbijedio za sebe luksuzne automobile, putovanja na egzotične destinacije, kule i gradove, već je omogućio, na sopstveni rizik, da mladi dobiju zaslužene stipendije, da bi mogli nastaviti školovanje. A ako je pri tome prekršio propis, učinio je to jer mu skupštinska većina, koju predvodi SNSD, već petu godinu ne dozvoljava da radi, pa blokira i donošenje budžeta i sve drugo što gradonačelnik treba da učini, uključujući i blokiranje sredstava za korisnike budžeta – socijalne slučajeve, kulturne i druge ustanove, poljoprivredu i komunalne djelatnosti. Dakle, skupštinska većina najprije blokira pare za sve te kategorije, pa onda optužuje gradonačelnika da loše radi, jer ne dijeli te pare onima kojima su namijenjene. Zbog čega onda nikom nije palo na pamet da odbornike skupštinske većine pozove na razgovor, jer se ne radi o njihovim parama, već o parama svih građana?
Tužilaštvo se pozvalo na negativan revizorski izvještaj, što je neshvatljivo. Jer, takvih negativnih revizorskih izvještaja bilo je mnogo do sad, ali ni jedno tužilaštvo nije na to reagovalo. Kao što nije reagovalo na ovakav način ni u slučajevima propasti banaka, pljački u velikim firmama, od Šuma do Žejeznice, pronevjera budžetskog novca, namještanja tendera ili veza politike s organizovanim kriminalom.
Sad bi mnogima mogle biti jasnije muke koje Bošnjaci u RS-u imaju u dokazivanju zločina u periodu od 1992. do 1995. godine. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo sve do današnjeg dana nije našlo, po sopstvenom saznanju, ni jedan slučaj zločina nad Bošnjacima na prostoru od Brčkog do Srebrenice. Bijeljinski tužioci nisu čuli za zločine Arkanove Srpske dobrovoljačke garde u njihovom gradu početkom aprila 1992-ge, za ubijanja civila sve do kraja rata, za masovne progone i deportacije, za rušenje džamija, za pljačku ogromnih razmjera, za ponižavanja i diskriminaciju i u toku i nakon rata. Ali je zato, po riječima nekadašnjeg glavnog tužioca Novaka Kovačevića, pokrenulo procese protiv više od 400 Bošnjaka iz Srebrenice, za koje se unaprijed znalo da nisu krivi, što se u sudskim procesima i pokazalo. Ali, eto, radilo se nešto…
Sve slučajeve ratnih zločina bijeljinsko pravosuđe je riješilo tako što je nagradilo zločince, a kaznilo žrtve, uključujući i najdrastičniji slučaj – suđenje za logor Batković, logor smrti, kako ga je nazvao Haški trubunal. Uprkos nebrojenim dokazima, dobijenim i od svjedoka i iz haškog tužilaštva, uprkos tome što su tri čovjeka prije toga kažnjena za zločine u Batkoviću, a petorica stavljena na hašku A listu, bijeljinski sud je amnestirao zločince, a tužilac Nebojša Jovanović čak nije podnio ni žalbu na tu presudu. A to nije mogao uraditi bez saglasnosti glavnog tužioca.
Prije godinu dana tužilac Muris Šabić je prekinuo istragu protiv Vojkana Đurkovića navodeći bizarni razlog: nije mogao dobiti zvaničnu potvrdu da je Đurković imenovan na čelo komisije za razmjenu, pozivajući se na član 142 Krivičnog zakona SFRJ. A taj član zakona ni jedne riječi ne govori o potrebi pribavljanja dokaza o takvom imenovanju, kao uslova za počinjenje ratnog zločina. I na to očigledno falsifikovanje istine niko ne reaguje.
Nakon slučaja bijeljinskog gradonačelnika Ljubiše Petrovića moralo bi biti jasnije da je naše pravosuđe, koje je neposredno u službi politike, odavno dotaklo dno. Dokazuju to i slučajevi smijenjenih glavnih tužilaca u Tužilaštvu BiH, slučaj predsjednika Suda BiH i brojnih sudija. Pravosuđe je, uz zakonodavnu i izvršnu vlast, jedan od tri stuba na kojima počiva svako društvo, i ako se ono ne izliječi, ni ovoj bolesti etničke podjele, mržnje, straha i propadanja, koja nas je sve obuzela, neće biti lijeka. I mi ćemo, svi zajedno, nastaviti da propadamo u mrak iz kojeg nema izlaza.