Piše : Jusuf Trbić
“ Ovo je takva vrsta zemlje gdje moraš trčati najviše što možeš, da bi ostala na mjestu”, kaže Kraljica Alisi u čuvenom romanu Luisa Kerola “Alisa u zemlji čuda.” A Bosna je odavno prevazišla to stanje. Ovdje moraš trčati najbrže što možeš da bi se što sporije vraćao unazad. Prošli smo Drugi svjetski rat, ali još nismo ustanovili ko je pobijedio, a ko izgubio. Izgleda da su na terenu pobjednici bili partizani, ali je naknadnim odlukama za zelenim stolom pobjeda dodijeljena četnicima i ustašama. Sad smo u onom prethodnom svjetskom ratu, Velikom ratu, kako su ga zvali. U Bijeljini je prije neki dan svečano obilježeno oslobađanje grada u Prvom svjetskom ratu, to jest dan kad je srpska vojska ušla u grad i protjerala austrougarsku. Da bogdo nije. Možda bismo ostali u sastavu Austrije, pa danas bili kao Beč il makar Grac. I onda mladi ljudi ne bi morali čekati ispred austrijske ambasade da odu u tu zemlju. Već bi bili u njoj.
A upućeni tvrde da je za nekoliko posljednjih godina u Austriju, Njemačku i dalje otišlo 150 hiljada ljudi iz cijele Bosne. Čitam danas : za pet godina broj učenika u osnovnim školama smanjio se za više od 17 hiljada, srednjoškolaca je manje čak za 39.697, a studenata za 16,5 hiljada. Sve zajedno – više od 75 hiljada. Hej, 75 hiljada mladih! A kažu da za onima koji odu, odlaze i članovi njihovih porodica, čim ugrabe priliku.
Odlaze ljudi jer im je dosta bijede, nezaposlenosti i čekanja na bolje sutra, koje se pretvorilo u bolje malo sutra. Odlaze jer ne vide da će ovdje ikada išta biti bolje. Odlaze jer im je dosta države koja je svima nama postala omča oko mozga. A najviše zbog politike podjela, mržnje, straha i nezvjesnosti, zbog rata koji nikako ne prolazi i koji je Bosni donio ono što nikada nije imala, u čitavoj svojoj hiljadugodišnjoj istoriji : ratničke rovove između ljudi, etničkih grupa i religija. Oni koji su Bosnu sjekli i mrcvarili dobili su što su htjeli : etnički skoro čista područja, koja bi sad da ozakone i pretvore u svoje stalne feude i dijelove susjednih država. I sve to pravdajući brigom za svoj narod. Jer, eto, svi će pripadnici njihovih naroda biti sretni ako žive sami sa sobom, ako “onih drugih” nema ni na vidiku. A znate li iz kojih dijelova Bosne ljudi najviše odlaze? Iz onih koji su najviše etnički čisti. Iz Banje Luke, istočne Bosne, iz Bijeljine, iz Mostara i Livna, iz Hercegovine, iz Sarajeva i Zenice, iz bihaćkog kraja. Odlaze ljudi u normalan svijet u kojem niko u njih neće uperiti pušku čim im čuje ime, gdje će moći živjeti od svog znanja i sposobnosti, gdje će svi biti jednaki pred zakonom, gdje ne vladaju nemoral i otvorena korupcija, gdje se diplome ne kupuju na pijaci, a radna mjesta ne dobijaju preko političkih stranaka. Odlaze u svijet, u kojem niko ne štiti posebna prava Srba, Hrvata i Bošnjaka, već svih građana podjednako, što je za nas ovdje neshvatljivo.
Stanje zarobljenog uma traje u Bosni, evo, već dvije i po decenije. Uma zarobljenog falsifikovanom istorijom, lažnim spasiocima naroda, ideologijama obojenim našom krvlju i našim životima, ratnim pokličima političkih prevaranata koji nas uvjeravaju da nam nije onako kako nam je, već kako oni kažu da jeste, dok trpaju u džepove naše pare i naše živote, religijskom dominacijom u službi vlasti, mržnjom koju bez prestanka sipaju lideri, oni isti koji već godinama beskupulozno kidnapuju našu sadašnjost i našu budućnost. Oni se bogate na našoj bijedi, rastu na našem neznanju, smiju se kad naše suze u crnoj zemlji procvjetaju. Oni slave zločine i zločince i otvoreno prijete da će ubiti jadnu zemljicu Bosnu i sve nas u njoj.
U takvoj zemlji niko se ne začudi kad Vrhovni sud RS ( 2014. godine) definitivno odbije tužbu Fate Orlović zbog ckve koju je usred njene avlije podigao vladika Vasilije Kačavenda, i neće da je ukloni, a onda Ustavni sud BiH ( 29. septembra 2017.) presudi da ničim nije povrijeđeno pravo Fate Orlović na pravično suđenje. Niko se ne začudi kad Dodikovci izglasaju skupštinsku, dakle zakonsku odluku o vojnoj neutralnosti njihovog entiteta, kao da su država. Što znači da bi sličnu odluku mogli izglasati i kantoni, opštine i mjesne zajednice, svako za sebe. I još to podrže Hrvati u banjalučkom parlamentu, jer oni neće u NATO. Nema mnogo čuđenja, čak ni među predstavnicima međunarodne zajednice, kad Tomislav Nikolić ili patrijarh Irinej otvoreno cijepaju Bosnu, ne čudi se ni Šešeljev đak Aleksandar Vučić kad to isto, u njegovom društvu i pred TV kamerama radi Milorad Dodik. Nije za čuđenje ni kad član Predsjedništva BiH kaže da će granični spor BiH i Srbije lako riješiti Srbi i Srbi, a ne dvije države. Pogodili ste, radi se o Mladenu Ivaniću. Niko se više ne čudi što se u manjem entitetu negira bosanski jezik, koji je ustavna kategorija i kojim, po posljednjem popisu, govori više od 54 posto stanovnika ove države. Niti što samo u Bosni postoji čudo neviđeno – dvije škole pod jednim krovom. Nema čuđenja ni što u tri kantona u FBiH, u kojima je na vlasti Dodikova partnerska stranka HDZ, Srbi nisu konstitutivni narod, čak ni u osnovnim zakonskim aktima. Ni što se još ne sprovodi odluka u slučaju Sejdić-Finci, kojim je Evropa naložila da se domaći Ustav uskladi sa Poveljom o ljudskim pravima, a ta je Povelja, inače, sastavni dio tog istog Ustava i njemu je nadređena. Presuda kaže da u izbornom procesu svi građani mogu ravnopravno učestvovati, birati i biti birani, što je demokratski aksiom u svim državama svijeta. Ali, mi nismo svijet. Ovdje je skoro normalno da studentski dom dobije ime ratnog zločinca, osuđenog pred najvažnijim svjetskim sudom, ili da povratnike s robije, osuđene za najgore ratne zločine, država nagradi i unaprijedi, više nego najveće naučnike i mislioce. Nema čuđenja ni kad se rehabilituje fašizam, kad se ruše spomenici antifašistima a slave najcrnji zločinci i njihovi poštovaoci, i kad se to radi i u susjednim državama, i u Bosni, i to na sve tri strane. Ni mi sami se više ne čudimo kad čujemo kako nas naši politički lideri varaju i potkradaju, kako grabe sve na šta naiđu, kako jedu, piju i vozaju se plaćajući to našim parama, kako kupuju vile u Beogradu, stanove u Beču, imanja oko Sarajeva i hotele na Jadranu, kako na naš račun obezbjeđuju budućnost za svoju djecu, daidžiće i amidžiće, za svoje burazere i pajtaše, poslušnike i partijske drugove, kako dijele privilegije i fotelje kao da su njihova babovina, uvjeravajući pri tome sve nas da to rade za naše dobro. I još nam govore kako u Titovo vrijeme ništa nije valjalo, a sad je, eto, i nama svanulo, nikad nam i nigdje nije bilo bolje nego s njima i pod njima. A čitam neki dan da je u BiH, ali i okolnim zemljama, od svega što imamo samo 5 posto izgrađeno nakon ovog posljednjeg rata, a 95 posto u to omraženo doba socijalizma. Uključujući i crkve i džamije. A koliko je tek srušeno za ove dvije i po decenije, koliko je fabrika oteto i uništeno, koliko je ljudi ostalo bez posla i egzistencije, koliko smo se zadužili, da to ni naši unuci neće moći vratiti, koliko smo toga upropastili i kakve smo to države stvorili kad ljudi bježe iz njih glavom bez obzira?
Kažu da je bosanski lonac sve vreliji i lako bi se moglo desiti da već sutra proključa. A onda nikome više neće biti spasa. Minut je do dvanaest za sve one koji Bosnu smatraju svojom domovinom, da otvore oči i pokušaju učiniti da se spasi ono što nam je najsvetije. Da se uključe u jedinstveni probosanski front, da sjednu za isti sto i konačno odrede nekakvu strategiju opstanka države i načine djelovanja, da kažu, poput onih koji Bosnu žele rasturiti, šta je to “crvena linija” ispod koje neće ići i koja su to pravila kojih se svi moraju držati, bez obzira na etničke, religijske ili političke razlike. Zadnji je vakat za to. Jer, Rusija je opasno zagazila na ove prostore i mi lako možemo postati poligon za razračunavanje svjetskih sila, preko leđa nesretne zemljice Bosne, koja bi mogla biti podijeljena, da bi se zadovoljili tuđi apetiti. A onda nam ni Bog neće moći pomoći.
Čuje se : sa raznih strana zvone zvona za uzbunu. A veliki pjesnik Džon Don poručuje : “ I zato nikoga ne šalji da pita kome zvono zvoni. Zvoni tebi.”