Zašto je Novak Đoković najbolji svih vremena

Piše: Faruk Zametica

Šta vama najteže “pada” u ovom političkom bespuću i folkloru nacionalizma kojim smo svakodnevno okruženi? U ovom mulju iz kojeg se ne možemo izvući godinama, decenijama i čiji se kraj ne nazire. Pitanje je to koje je nedavno neko postavio i dobio široku lepezu odgovora od prisutnih. Meni lično najteže pada što učimo djecu da mrze od njihovih prvih sjećanja, prvih uspomena, najdraže dječije igre. Ispunimo njihovo srce mržnjom, ne damo im čak ni priliku da vole, da dožive taj najljepši osjećaj od svih na ovom svijetu. 

Svi hoće pet minuta sa Đokovićem

Ipak, onda upoznate ljude koji vole, kojima je mržnja stran pojam, koji su i pored silnih tuga, nepravdi, bola ostali “normalni”, zadržali ljubav u svom srcu i nesebično je dijele s drugim ljudima oko sebe. E to je snaga i energija, to nas drži ovdje, to nam daje nadu, zbog toga i dalje ima nas koji vjerujemo da nas Sunce tuđeg neba nikada neće grijati kao što ovo grije.

A onda kada vidite da najpoznatiji, najveći, najbolji među nama ima srce puno ljubavi, da nije opterećen tim užasnim osjećajem mržnje, onda taj elan, ta snaga postanu još veći i jači. Zaboravimo ove prve, ove što uče djecu da mrze i nastavimo po svome, makar nas ne voljeli ni prvi, ni drugi, ni treći. A taj, najveći među nama zove se Novak Ðoković.

On je prvi teniser svijeta, osvajač 16 Grand Slam titula, pet Wimbledona. Njega u redu čekaju BBC TV, Fox Sports, ESPN, BEIN Sports, Sky Deutschland, BBC World, Sky Italia, CNN, ZDF… Ne vjerujete, pogledajte:

Samo pet minuta za razgovor sa Ðokovićem. Čekat će ga koliko god je potrebno. Znate li onda koliko znači to što Novak Ðoković izjavi da nakon ispadanja Srbije na Svjetskom prvenstvu u fudbalu navija za Hrvatsku? Dočekaju ga one budale što svaki dan prizivaju rat, što sanjaju redenike, vojne uniforme, tenkove i puške svako malo, da mu nešto kažu. Da Bog da im u kući rat bio. Oni što su bili oslobođeni fizičkog vaspitanja pokušaju tako od njega napraviti izdajnika, pokušaju nahuškati ovaj ionako izmučeni narod da mrzi čovjeka koji je, uz recimo Nikolu Teslu, Josipa Broza i još neke velike ličnosti najveći ambasador ovih prostora u historiji čovječanstva.

Čuvar sretnog djetinjstva

Ali ne dotiče to njega, on ostaje pri svome, svjestan onoga čemu su ga roditelji učili, svjestan svoje veličine i bez imalo ustručavanja nastavlja da navija za Hrvatsku. I to svi ovi gore ranije spomenuti veliki svjetski mediji vide, pa izvještavaju o tome, pišu, pričaju… Nismo više divljaci s Balkana, ima se o nama i nešto lijepo napisati. I da, ne bi to trebala biti senzacija, ima ovdje još puno ljudi poput Noleta, ali puno je drugačije kada on postavlja primjer. To je onda primjer koji svi vide. A lijepo je slijediti Novakov primjer. E zato je Novak Ðoković za mene najbolji svih vremena.

Kada su 2014. godine Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, kao i dio Hrvatske poharale poplave, znate šta je uradio Novak Ðoković? Osvojio je turnir iz serije 1.000 u Rimu, uzeo marker i na objekitv kamere napisao “ovo je za Srbiju i Bosnu”. Golemo, zar ne?Onda je čitav nagradni fond s tog turnira donirao za ugrožene u poplavama u Srbiji i Bosni. 700.000 dolara! Međutim, nije tu stao. Kritikovao je svjetske medije zašto više pažnje ne posvete ljudima koji su preko noći ostali bez svega. I kritika je urodila plodom. BBC se zapitao zašto to Nole radi? Pokrenuo je kampanju “Support Serbia and Bosnia”. E zato je za mene Novak Ðoković najbolji svih vremena.

Donirao je i 110.000 eura Unicefu kako bi se obnovili poplavljeni vrtići u Bosanskom Šamcu i Sanskom Mostu. Tamo neki mali dječaci i djevojčice uče slova, boje, druže se i imaju koliko-toliko sretno djetinjstvo zbog tog čovjeka. U ta dva vrtića prije poplava svakog dana išlo je 300 mališana. Zbog čovjeka koji se zove Novak Ðoković ovi mališani i dalje imaju priliku za normalno djetinjstvo. A nije bio dužan Ðoković da pomaže Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Pomogao je, jer je čovjek, insan, ljudina. E zato je za mene Novak Ðoković najbolji svih vremena.

Rastao je, djetinjstvo je proveo na brdovitom Balkanu 90-ih godina prošlog stoljeća. Istom onom Balkanu od kojeg je tih 90-ih godina i Bog digao ruke, spakovao kofere i otišao u neke sretnije krajeve. Startna pozicija u odnosu na tenisere njegove generacije bila je – ne nekoliko stepenica ispod, nego nekoliko spratova ispod. Nije ga to pokolebalo, kao što će to nedavno izjaviti Goran Ivanišević, Novak Ðoković vas sluša, želi da nauči. “Zaboravio sam kako izgleda kad vas neko sluša. Stoji mirno i sačeka da mu objasnite”, reći će Ivanišević za Ðokovića.

Ostao je svoj među onima koji “ne vole drugačije” 

A Nole je slušao, poštovao starije. To je jednostavno stvar lijepog i dobrog kućnog odgoja. Slušao je prvo svoje roditelje, svoju porodicu, pa Jelenu Genčić, a onda i Nikolu Pilića. Vedete jugoslavenskog tenisa. Uspio je da ispliva iz mulja Balkana koji smo sami napravili, uspio je da dođe do samog vrha, tamo gdje su najbolji od najboljih. Federer je nedavno ispričao anegdotu o tome kako se kraljica Elizabetha II nakon 33 godine odsustva 2010. godine pojavila na Wimbledonu.

“Nisam znao kako ide protokol. Stajao sam i pitao Novaka (Ðokovića) šta da radim i kako da se ponašam. Znao sam da on zna. Djelovao je kao da je spreman za to, i rekao mi je šta da radim. Ja sam bio posljednji u redu, pa sam imao najlakši posao. Vidio sam šta svi ostali rade”, rekao je tada Federer kroz smijeh.

Pokazao je da može biti jedan od “njih”, da se uklapa u taj visoki kor, a opet nikada sebi nije dozvolio da zaboravi ko je i odakle dolazi. Pokazao je da ne moraš postati “šupak” i prodati sebe da bi se uklopio negdje drugo, a tako često vidimo da to ljudi rade. Ne, natjerao je londonsku, parišku, njujoršku aristokratiju da ga zavole baš onakvog kakav jeste i da s ponosom ističe svoje južnoslavenske gene i porijeklo. Mnogima to nije uspjelo. E zato je Novak Ðoković za mene najbolji svih vremena.

Svi smo mi manje ili više u svom životu putovali. I obrazac je svugdje isti. Kada kažete da dolazite iz Bosne, Srbije ili Hrvatske, odnosno država nastalih raspadom Jugoslavije svi će vas pitati za taj nesreti rat. Naš prepoznatljivi “trademark” postao je rat. A onda su političare i ratne zločince tiho, gotovo preko noći, zamijenili neki drugi, bolji ambasadori. Dobili smo Novaka Ðokovića, Edina Džeku, Luku Modrića, Ivana Balića, Miralema Pjanića, Nikolu Jokića, Jusufa Nurkića… Nismo više puki divljaci s Balkana na kojem “svakih 50 leta izbije rat”. Sada imamo one najbolje. Najbolje na svijetu. Među sedam milijardi ljudi pod svjetskim nebeskim svodom baš mi imamo one najbolje. I skupite sve ovdašnje političare na jedno mjesto, za milion godina ne mogu napraviti za promociju ovog podneblja koliko mogu Nole, Edin, Mire, Luka… E zato je Novak Ðoković za mene najbolji na svijetu.

Teniski Michael Jordan 

I sigurno će se mnogi sada zapitati kakve veze to ima s teniskim znanjem i ocjenom ko je najbolji na svijetu? Možemo govoriti i o tenisu. O tome kako je pred 15.000 domaćih navijača (Onakva atmosfera ne bi bila ni u Baselu na meču Davis Cupa Švicarske reprezentacije) na 8:7 za Federera koji je servirao, spasio dvije vezane meč lopte u petom setu.  Svi su ga već bili prežalili, svi su vidjeli Federera sa trofejom u ruci, ali igra se dok Nole ne kaže da je kraj. Kakva je samo psiha potrebna za nešto slično. Kada su svi sigurni da slijedi vaš pad. Kada je vrhunski sport u pitanju lično sam to nešto vidio samo kod još jednog sportaša. Takav mentalni sklop, takvu snagu “u glavi”. Njegovo ime je Michael Jordan. Sada se samo sjetite šta je talenata iz brojnih sportova s ovih prostora propalo, samo zbog toga što nisu bili “dobri s glavom”.

Jeste, istina je, ima Đoković četiri Grand Slama manje od Federera i dva od Nadala, ali način na koji je do njih dolazio bio je mnogo teži. O tome je nedavno govorio i Pat Cash.

“Mislim da je ta rasprava glupa, da budem iskren, ne miješam se previše u nju. Da je osvojio Roland Garros, bilo bi teško reći da nije jedan od najvećih, možda i najveći – osvojiti dvaput četiri Slema u nizu bilo bi nevjerovatno… Najveći izazov u tenisu je pobijediti Nadala na Roland Garrosu. I kada se pogleda koga je on dobijao u finalima Slamova – OK, jednom je bio Tsonga, prošle godine ovdje Anderson, ali to su uglavnom Federer, Nadal i Murray. Kada pogledate s kim su igrali u finalima ostali, ti protivnici nisu ni blizu tog standarda. Pobjeđivao je najbolje iznova i iznova i ima bolji međusobni skor sa najboljima na svijetu, i to u njihovom zenitu. To je apsolutno fenomenalno – znam da je Nadalovim i Federerovim navijačima to teško da priznaju, ali gola je činjenica da Novak ima bolji skor od njih, nemoguće je to poreći”, rekao je tada Cash kolegi Saši Ozmi koji je za Sport Klub uživo iz All England Cluba pratio ovogodišnje izadnje Wimbledona.

I to je zaista tako. Novak Đoković ima bolji međusobni omjer i sa Federerom i sa Nadalom. Za 13 od 16 naslova na Grand Slamovima morao je u finalu pobijediti Federera, Nadala ili Murraya. Jedno finale igrao je protiv Del Potra, a protiv Tsonge, odnosno Andersona do titula je došao nakon što je prethodno u polufinalima izbacio Federera, odnosno Nadala. I to su gole, lako provjerljive činjenice. Nadal je s druge strane do svojih 18 stigao tako što je između ostalog 12 puta osvojio Roland Garros.

Federer je do Grand Slamova dolazio pobjedama u finalu protiv Marka Philippoussisa, Marcosa Baghdatisa, Robina Sodrelinga, Fernanda Gonzaleza… Uz dužno poštovanje prema ovim teniserima, sigurno da ne bi bili tu da nisu zaslužili, ali fer je reći da nisu na nivou protivnika Đokovića. Uostalom, to bi bila uvreda upravo za Federera, Nadala i Murraya. Nije zgoreg spomenuti i da je prvi teniser kojem je uspjelo za rukom da osvoji Zlatni masters. Jedini je koji je osvojio turnire u Indian Wellsu, Miamiju, Madridu, Monte Carlu, Rimu, Torontu (Montrealu), Cincinnatiju, Šangaju i Parizu.

Ipak, najviše od svega za mene je Novak Đoković najveći na svijetu zbog toga što je pokazao svim dječacima i djevojčicama da je samo nebo granica i da nisu ništa manje vrijedni zbog toga što dolaze s brdovitog Balkana. I to je njegovo naslijeđe koje nam ostavlja u amanet i koje je vrijedno kao suho zlato. Naslijeđe koje nam pored njega ostavljaju i Edin, Mire, Luka, Nikola… Hvala im na tome!

A ako je vaš favorit svejedno Federer ili Nadal i to je sasvim normalno. Pat Cash je zaista u pravu, ta rasprava jeste glupa. Sve je stvar ličnog dojma. Priznat ću i sam da je Federerova elegancija i lakoća s kojom igra tenis s neke druge planete. Dok je svijeta i vijeka vući će se paralele između Federera, Nadala, Đokovića, Pelea, Maradone, Ronalda, Messija, Jordana, Bryanta, Magica, Balića, Vujovića, Dušebajeva, Richardsona… Međutim, kada se sve sabere i podvuče crta nije ni bitno ko je najveći, bitno je da u njima tražimo uzore koji će pomoći da nam djeca budu bolji ljudi. Nekoga na koga se mogu ugledati. E to je veće od svakog Wimbledona, a tu je Nole neprikosnoven.

 

(radiosarajevo.ba)