Zašto se Dodik neće odreći bh. pasoša

5

Piše: Zarije Seizović

Pošto stranac ne može biti političar u Bosni i Hercegovini, izjava predsjednika bh. entiteta Republika Srpska je sračunata isključivo da bi izazvala ljutnju Sarajeva.

Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je izjavio da su ga “neki zvaničnici stare američke administracije spriječili da otputuje u Sjedinjene Američke Države”, najavljujući da ubuduće neće koristiti pasoš Bosne i Hercegovine i da će ga se javno odreći, jer ima putnu ispravu Srbije, koju će koristiti za putovanja u inostranstvo.

Svako, pa i Dodik, može izjaviti ono što želi, ali i biti spreman snositi pravne i druge vrste posljedica vlastitih izjava. No, u konkretnom slučaju nije sve jednostavno kako izgleda. Prije svega, niko se ne može, kako je to rekao da će učiniti Dodik, “odreći pasoša”. Bilo bi to kao da neko kaže da će se odreći lične karte, koja je, također, dokument sa slikom koji služi za identifikaciju osoba. I jedna i druga izjava, očigledno, nemaju nikakvog smisla, pogotovo ne pravnog učinka.

Istina, postoji pravni institut pod nazivom “odricanje od državljanstva“. Naime, prema odredbi Člana 16. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, jedan od razloga prestanka državljanstva jeste i odricanje. Osoba koja se odriče državljanstva Bosne i Hercegovine mora dati izjavu o odricanju, i to lično ili putem punomoćnika sačinjenu na obrascu Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine u Sarajevu, ili u diplomatsko konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine – ambasade i konzulati u inostranstvu. Uz izjavu se prilaže više od deset različitih dokumenata i uplaćuje nešto više od 1.000 konvertibilnih maraka (500 eura).

A gdje je ‘strukturalni dijalog’?

Prema odredbi Člana 19. stav 3. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, državljanstvo prestaje osobi kada nadležni organ utvrdi da su ispunjeni potrebni uvjeti i stranci dostavi rješenje, ili kada rješenje nadležni DKP uputi toj osobi putem pošte. Osoba koja posjeduje bh. putnu ispravu, a kojoj prestaje državljanstvo, dužna je predati važeću putnu ispravu Bosne i Hercegovine nadležnom službeniku radi poništenja, odnosno dužna je dostaviti svoju putnu ispravu nadležnom DKP-u Bosne i Hercegovine prije nego joj to predstavništvo uputi odluku putem pošte. Kao što se iz navedenog da zaključiti, ne radi se o jednostranoj akciji pojedinca koja odmah proizvodi pravne posljedice, nego se radi o cijelom postupku, koji se vodi prema odredbama Zakona o upravnom postupku (kao procesnog zakona) i Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine (kao materijalno-pravnog propisa).

Naravno, odricanje od državljanstva prati niz pravnih posljedica, od kojih niti jedna nije povoljna po onoga ko živi i radi u državi čijeg se državljanstva želi odreći. Ne treba posebno isticati da to lice, kao stranac, ne može obnašati nijednu političku funkciju u zemlji čijeg se državljanstva odrekao. Potpuno bi neprirodno bilo da, primjera radi, premijer Norveške bude državljanin Portugala. Sem toga, režim imovinskih prava (posebno prava vlasništva) tih osoba bi se mijenjao iz osnova, kao i njihov radno-pravni status.

Radilo bi se o strancu, koji, u konkretnom slučaju, ima imovinu značajne vrijednosti u državi čiji više ne bi bio državljanin, pa ga to, spram njegovih vlasničkih prava, stavlja u nepovoljniji položaj od položaja državljanina te države. Što se tiče radno-pravnog statusa, režim radnih odnosa stranaca u Bosni i Hercegovini razlikuje se od režima radnih odnosa njenih državljana, što je sasvim normalno i karakteristika ove oblasti u svim državama (unutar Evropske unije postoji preferencijalan ili izjednačen tretman državljana država članica Unije).

Kako je očigledno da se radi o izjavi bez smisla, postavlja se pitanje šta je pravi razlog (cilj) Dodikove izjave? Razlog ili razloge treba tražiti u činjenici njegovog kontinuiranog djelovanja na liniji omalovažavanja i nepoštovanja država čiji je i on, očigledno, državljanin.

Prije par godina dio njegovog gotovo svakodnevnog političkog narativa bila je mantra o raspisivanju referenduma o nezavisnosti RS-a, što je, svakako, bila politička manipulacija za održavanje na vlasti, jer je to protuustavan čin, za koji bi uslijedile krivične sankcije, za što Dodik nije htio preuzeti rizik. Poslije tog “političkog fijaska”, nakon brojnih izraza njegovog nezadovoljstva radom najviših pravosudnih institucija u zemlji, Dodik je “isposlovao” da Narodna skupština RS-a donese odluku o raspisivanju referenduma na kojemu bi se građani RS-a izjasnili o “nezakonitim odlukama visokih predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, a posebno o radu Suda i Tužilaštva državnom nivou”.

Radilo se o ucjenjivanju međunarodne zajednice, koja je pristala da, kao kompenzaciju za odustanak od referenduma, Evropska unija i Bosna i Hercegovina pristupe pregovorima koje su nazvali strukturirani dijalog o reformi pravosuđa u Bosni i Hercegovini. Do danas nije jasno o čemu se tu, u stvari radi, a sam dijalog nije polučio gotovo nikakav rezultat.

‘U zemlji krvi i meda’

Treće ozbiljno nepoštovanje Bosne i Hercegovine Dodik je iskazao inicijativom za raspisivanje referenduma o “državnom” prazniku RS-a, o čemu je, nakon što je usvojio apelaciju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, Ustavni sud Bosne i Hercegovine neke odredbe Zakona o praznicima RS-a ocijenio neustavnim. Nakon toga je o 9. januaru, kao prazniku RS-a, raspisan referendum u RS-u, kojim, naravno, sem političkog mobiliziranja puka, nije postignuto ništa – osim što su nakon toga pravosudni organi Bosne i Hercegovine počeli saslušavati osumnjičene za neizvršavanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koje predstavlja krivično djelo iz Člana 239. krivičnog Zakona Bosne i Hercegovine.

Predmetna izjava o odricanju, oko koje se digla velika medijska prašina, jedna je u višegodišnjem nizu neodmjerenih Dodikovih izjava, sračunatih isključivo na izazivanje negodovanja, čak ljutnje zvaničnog Sarajeva, posebno pripadnika bošnjačkog političkog establišmenta. Odavno više ne čude izjave i akcije Dodika, koliko čude reakcije predstavnika Bošnjaka u državnim i organima nižih nivoa vlasti, koji, kao omađijani, poskoče i gotovo se natječu ko će više kritizirati postupke aktualnog predsjednika RS-a.

Konačno, politička vlast u postdejtonskoj Bosne i Hercegovine – koju čine ratni neprijatelji, a poratni koalicioni partneri – funkcionira prema sistemu spojenih posuda. U atmosferi mudro i multietnički kreirane tripartitne ravnoteže straha, kad jedna strana zategne političke odnose i kontaminira političku klimu u “zemlji krvi i meda”, druga je, kao po komandi, počne optuživati, što uvijek ima za političku posljedicu dvije važne činjenice: prvo, akcija i reakcija učvršćuju rezultate predratne, ratne i postratne etno-mobilizacije, koja legitimizira etnooligarhije; i drugo, akcija i reakcija, po oprobanom receptu, učvršćuju neprirodnu, nakaradnu i “odnarođenu” vlast vječnih političkih saveznika.

(http://balkans.aljazeera.net/)