Piše: Jusuf Trbić
Otišao je Osman Arnautović.
Otišao je tiho, kao što je i živio. Prekoračio je iznenada onu nevidljivu granicu između ovoga i onoga svijeta i prešao na drugu stranu svjetlosti, ostavivši nevjericu i tugu svima koji su ga poznavali. Svaka smrt nekog dragog, ispuni čovjeka prazninom i učini ga siromašnijim, 
svaka takva smrt probudi čuđenje i strah pred onim što svakoga od nas vreba negdje, iza nekog ugla, na ivici neke noći u kojoj se gase sve riječi, sve ljubavi i mržnje, sve tuge i radosti, svi zvuci duše, svi snovi. Odjednom se otvori u nama veliki mrak i mi znamo da taj mrak i na nas čeka. A kad ode jedan od najboljih među nama, šta nam ostaje, osim strepnje i drhtanja? I tuge koja će nas nadživjeti.
Mi, čaršijski ljudi, dobro smo poznavali jedni druge. Osman je bio najstarije dijete Ešefa Arnautovića, čuvenog kafandžije Ešefa Ćele, koji je svojim neuništivim duhom, svojom energijom, svojom duhovitošću, obilježio čitavo jedno vrijeme u Bijeljini. Njegova kafana u mahali, koja je radila od kasnih sati do zore, bila je kultno mjesto noćobdija, maliganista, probisvjeta, mahalskih filozofa, radoznalaca i gradske raje željne slobode, šale i šege. Ešef Ćelo je bio kralj dosjetke, iskra duha, velikan pijanih noći, ali i čovjek koji je dao hljeb u ruke svakome od svoje brojne djece. Ešefa sam volio, a bio prijatelj sa svakim od njegovih pet sinova. Svi su oni ponikli u tami te zabačene kafane, a završili su visoke škole i bili ugledni, pametni i omiljeni ljudi. Osman je bio prvi među njima, po mnogo čemu. Pomažući ocu u kafani, on je završio fakultet (francuski i latinski jezik), bio jedan od glavnih bijeljinskih muzičara, profesor, prevodilac i, u najvećoj mogućoj mjeri, gospodin kakvih je bilo malo u čaršiji. Blage naravi, uvijek nasmijan i susretljiv, on je bio prijatelj svima, i teško mi je zamisliti čovjeka kome bi se on mogao zamjeriti, na bilo koji način.
A onda se džehenem sručio na nas. Krvnici su ciljali one najbolje, one koji su svima bili oličenje dobrote, poput Mithata Joldića, Kasima Ibrišbegovića i njegovog brata Halila, Nedžada Isabegovića, Mustafu Komšića i njegove sinove, porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić, Ćehajiće, Osmana Arnautovića, sve koji su ličili na zemaljske anđele, kako bi pokazali svima šta ih čeka. Neki su platili glavom, neki prošli kroz logore, neki su protjerani… Osman je uspio izaći iz Bijeljine i doći do Tuzle. U njemu se otvorio bunar tame, i to se više nije moglo zaliječiti. Za razliku od mnogih drugih, on je našao snage da stvara, da radi, pa čak i da piše. U Tuzli je bio najomiljeniji profesor, napisao je udžbenik latinskog jezika za prvi i drugi razred srednje škole, štampan u izdanju sarajevske ”Svjetlosti”. Onda je otišao u Belgiju, u Brisel, da radi kao sudski tumač i prevodilac, i tu je konačno pronašao sebe. Počeo je da piše danonoćno, kao da je slutio da to neće dugo potrajati, pa je žurio da što više uradi. Redali su se romani : “Katil” (2002. godine, pa drugo izdanje osam godina kasnije), “Kamen na duši “ (2003.), zbirka priča “Tmina svjetlosti” ( 2004. godine, prevedena na francuski), pa “Srebrenica city (2007.), “Ukleta čaršija” (2008.), “Dosije pataren” (2009.), “Skalpel” (2011.), “Kama i Sutra” ( 2013.), “Justinina tajna” (2014.), “Mržnja” (2016.), uz dvije antologije bosanskohercegovačke pripovijetke – “Priče” (2010.) i “Vrijeme pričom otključano”(2011. – za ovu sam mu knjigu ja napisao predgovor), a uz sve to prevodi i velike frankofonske pisce, među kojima su Jacques de Decker, Amelie Nothomb, Liliane Wouters, Michel Lambert, Daniel Pernac… A onda smo dobili vijest da je Osman Arnautović doživio priznanje kakvo je dobio malo koji pisac sa ovih (jugoslovenskih) prostora. Čuvena pariska izdavačka kuća “Edilivre” objavila je njegov roman “Katil”, odabran u konkurenciji nekoliko desetina romana iz cijelog svijeta. To je bila kruna spisateljske karijere unesrećenog, protjeranog, ubijenog čovjeka, koji je, kao i ja, počeo da piše iz očaja, da bi preživio, da bi u sebi pronašao izgubljeni zavičaj i uništeni mir.
Kao i svi prognanici, i Osman Arnautović je bio Odisej na vječitom putu za Itaku, na koju nikad neće stići. U Bijeljinu nikad više nije došao, a o Bijeljini je sanjao i pisao o njoj u skoro svakoj svojoj knjizi. “Katil” je priča koja počinje 30. aprila 1992. godine”, pričao je Osman u svojoj posljednoj izjavi Avazu, “ na dan kad su arkanovci ušli u Bijeljinu. Govori o sudbini zarobljenog profesora, drami logora u Batkoviću, zapravo personificira sudbinu mnogih ljudi koji su, ni krivi, ni dužni, postali žrtve katila u koje su se pretvorili njihovi dojučerašnji prijatelji i komšije. Kad sam roman ponudio izdavaču “Edilivre” u Francuskoj, najprije su bili zatečeni sadržajem, a onda sam dobio obavijest da je uvršten među pet rukopisa koji žele izdati, i to o svom trošku. Za mene je to bilo nevjerovatno priznanje.”
Novinaru Avaza je rekao i ovo : da je to njegov dug prema istini o proteklim ratnim događanjima, ali i prema “ onoj Bijeljini kakva je nekad bila i koju ne želi zaboraviti.”
Otišao je Osman Arnautović, Bijeljinac u duši, čovjek koji je u sebi oživljavao svoj zavičaj, pisac koji je sopstvenom krvlju ispisao svoj dug prošlom životu.
Zbogom, prijatelju.
Vidjećemo se, nadam se, u nekom drugom svijetu, u kojem nema mržnje i nema katila, u svijetu svjetlosti i dobrote, od kojih si i ti bio sačinjen.